Igniss

Blog

Nešto za čitanje

Wikipedija može daleko odvesti čovjeka. Počneš s jednim člankom, onda klikneš na neki link, pa pročitaš to, otvoriš tri druga linka, i tako dalje. Nakon nekog vremena, čovjek razvije živo zanimanje za neka područja i počne čitati i opširnije stvari od Wikipedije. Trenutno je moj fokus na II. svjetskom ratu, gdje se zabavljam (ili mučim, za one slabijeg stomaka) s knjigom Stalingrad: The Fateful Siege: 1942-1943

Slabo je poznata povijest istočne fronte. Do dana D, kada su se saveznici napokon iskrcali u Normandiji, rat je već bio dobiven, najviše od strane Crvene armije koja je potiskivala Wemacht natrag na zapad. Uz neljudske napore i zastrašujuće žrtve (Rusija je u ratu izgubila 13% stanovništva!), njemačka ofenziva je zaustavljena u jesen 1942. Staljin je bio luđak i zločinac, ali pripada mu lavovski dio zasluga za spas Europe.

Ključna bitka cijelog rata je bila opsada Stalingrada (danas Volgograda), uz sličnu bitku za Leningrad najbrutalnije vojno sučeljavanje u tom stoljeću. Preko dva milijuna ljudi izgubilo je život u gradu. Sva pojačanja s istoka bila su slana u sigurnu smrt u Stalingrad u pokušaju održavanja grada do zime, a sovjetska vojna policija je na ulazima strijeljala dezertere. To su rijetko morali činiti, jer je moral na obje strane bio vrlo visok, i dobrovoljci su se često bez pitanja uključivali u gerilu. Tenkovi iz preživjele tvornice su izlazili odmah na frontu, s bivšim radnicima kao vozačima.

Civili su pretrpjeli najstrašniji dio opsade, živeći u stalnoj gladi i skapavanju a, poslije sovjetske ofenzive u proljeće 1943., isto se dogodilo i opkoljenoj njemačkoj vojsci. Dobar dio knjige opisuje njihove individualne priče, od smrtno ozbiljnog i tragičnog pa sve do crno-humornog tona (pogotovo kad priča o improviziranim bordelima unutar ruševina). Jednaka je pozornost posvećena i taktičkim i spiritualnim opažanjima, isprepletenim na zanimljive načine.

U bitci je također (na strani Nijemaca) sudjelovala i “Hrvatska 369. ojačana pješačka pukovnija” iz NDH, koja je bila jedina ne-njemačka vojna jedinica koja je ušla u grad. Unatoč političkoj tragediji i nazi-satelitu koji je bila NDH, hrabrost te jedinice nije bila u pitanju – dapače, Nijemci su je često hvalili, ističući ih kao primjer talijanskim, mađarskim i rumunjskim saveznicima na koje su slabo mogli računati. Većina njih je završila kao sovjetski ratni zarobljenici, i tek 5% ih se ikada vratilo u Hrvatsku.

U neku ruku je i utješno preveliko Hitlerovo samopouzdanje, s kojim je planirao propast i porobljavanje “inferiornih Slavena”. Čak i da je osvojio Rusiju, suočio bi se s najgorim ustankom u povijesti. Zamislite Al-Qaedu u zemlji deset puta većoj of Afganistana, s mnogo jačim nacionalnim identitetom od Talibana, i dobivate ideju zašto je III. Reich već od samog početka imao male izglede.

Leave a Reply