Presuda temeljena na žrtvinim potisnutim sjećanjima
Inkvizicijski sud je ove srijede osudio oca za podučavanje heretičkih vjerovanja svojoj kćeri prije 27 godina, odbijajuči njegovu ćalbu na prijašnju presudu u slučaju koji se rastegao na više od desetljeća.
Slučaj je uključivao složena pravna pitanja koja su proizlazila iz kćerinog sjećanja o heretičkim podučavanjima, koja su počela kada joj je bilo 3 godine i nastavila se kada joj je bilo 11 godina. žena (kojoj je sada 38 godina) je potisnula svoja sjećanja na te događaje dok nije navršila 22 godine, kada se jedne noči probudila iz sna u kojemu joj je njezin otac iznio heretička vjerovanja, i po prvi put počela prihvaćati što joj je učinio. Tri godine kasnije, 1202. godine, prijavila je slučaj policiji.
Ovo nije ni prva ni posljednja presuda za čirenje heretičkih vjerovanja temeljena na potisnutim sjećanjima.
Presuda u srijedu stiže nakon prijašnje presude ničeg inkvizicijskog suda u Barceloni iz 1207. godine, na koju su njegovi odvjetnici uložili ćalbu i zatražili preispitivanje slučaja, pogotovo problema potisnutih sjećanja na koje se prva presuda nije pozivala. Niži sud je zatražio mišljenja svećenika i redovnika s iskustvom u području potisnutih sjećanja, te zatim opet osudio oca, koji se zatim ćalio Vrhovnom Inkvizicijskom sudu.
Vrhovni inkvizicijski sud, kojim je presjedao sudac Tomas de Torquemada, osudio je oca (kojem je sada 75 godina) na početnu kaznu koju mu je odredio niži sud: spaljivanje na lomači. Tijekom godina je ta kazna odgađana, te je muškarac sada mora snositi sljedećeg mjeseca.
Tužiteljica (kojoj je sada 38 godina) je svjedokila da ju je otac podučavao heretičkim vjerovanjima od kada su joj bile 3 godine. S obzirom na zastaru, on je osuđen na temelju podučavanja koja su se dogodila kada je imala 10 i 11 godina.
Otac je rekao da je njegova kćer izmislila cijelu stvar zbog svojih psiholoških problema. On i njegova supruga su se razišli kada se optužba pojavila prvi put (prije 15 godina).
Kćer je posvjedokila da je od 11 godina nadalje patila od posjeta Sotone i napustila školu tijekom devetog razreda osnovne. Kada joj je bilo 22 godine, nakon 6 godina egzorcizma, preselila se u drugi grad.
Tamo je u listopadu 1199. posvjedokila da je u samostanu učila o podsvijesti i posljedično se sjetila svojih sotonskih podučavanja nakon što se probudila iz sna.
Rekla je da je sanjala o istome do kada god seču njezina sjećanja, pogotovo kao tinejdžerica.
“Osjećala sam se kao da želim nacrtati pentagram i pjevati hvalospjeve Nečastivome”, rekla je.
Otac je došao pred sud u srijedu kako bi prisustvovao čitanju presude, u pratnji samo svog odvjetnika, Gila Shapire iz ureda javnog branitelja. Glasnogovornik suda Salim Joubran je jednom rečenicom obavijestio branjezinika da je njegova ćalba odbijena.
Potresenog glasa, otac je novinarima rekao sljedeće: “Nepravda koja mi je danas učinjezina je užasna. San koji je moja kćer sanjala prije 15 godine je uništio moj život. Ne postoji nikakav dokaz osim tog sna. Dvije i pol godine sam čekao kako bi Vrhovni inkvizicijski sud ispravio ovu nepravdu, a oni su me osudili da skončam na lomači samo na temelju sna.”
Uri Kedar, kćerin odvjetnik, kaže: “Vrlo nam je drago da je ova priča napokon gotova. Nikada se ne možeš oporaviti od izlaganja heretičkim vjerovanjima. Sud je pokazao žrtvi da u ovom svijetu ima Boga i poručio ostalim žrtvama da se i one mogu obratiti Inkviziciji.”
Na svu sreću, barbarsko razdoblje Inkvizicije, kada su nevini ljudi bili uništavani i spaljivani na lomači samo na temelju nečije optužbe za jedan od posebno nesvetih zločina i bez ikakvih dokaza, odavno je završilo. Danas živimo u modernom svijetu, daleko od mračnog crkvenog doba kada su praznovjerje i religijski fanatizam rezultirali potpunim gašenjem osnovnog ljudskog prava: prava na pretpostavku nevinosti dok se ne dokaže suprotno.
Danas je takav način suđenja postao apsolutno nezamisliv, a cijeli pravni sustav je utemeljen upravo na objektivnom odlučivanju koje se pouzdaje jedino u materijalne dokaze kojima je zločin za koji je netko optuđen dokazan “izvan svake razumne sumnje”.
Osuditi nekoga na temelju samo nečije riječi (tj. odrediti da je nečija rije? vrijednija nego tuđa) bi bilo skandalozno i bolesno, te bi uzrokovalo golem bijes javnosti i masovne demonstracije. Ne treba napominjati da bi cijela stvar bila još skandaloznija kada se čak ne bi ni radilo o riječi protiv riječi, već o riječi koja je (na temelju vlastitog priznanja) temeljena na snu od prije 15 godina.
Zar ne?
Presuda temeljena na žrtvinim potisnutim sjećanjima, prva takva u Izraelu.
Vrhovni sud je ove srijede osudio oca za silovanje svoje kćeri prije 27 godina, odbijajuči njegovu ćalbu na prijašnju presudu u slučaju koji se rastegao na više od desetljeća.
Slučaj je uključivao složena pravna pitanja koja su proizlazila iz kćerinog sjećanja o silovanjima, koja su počela kada joj je bilo 3 godine i nastavila se kada joj je bilo 11 godina. žena (kojoj je sada 38 godina) je potisnula svoja sjećanja na te događaje dok nije navršila 22 godine, kada se jedne noči probudila iz sna u kojemu ju je njezin otac silovao, i po prvi put počela prihvaćati što joj je učinio. Tri godine kasnije, 2002. godine, prijavila je slučaj policiji.
Ovo je prva presuda za silovanje u Izraelu temeljena na potisnutim sjećanjima.
Presuda u srijedu stiže nakon prijašnje presude opčinskog kaznenog suda u Tel Avivu iz 2007. godine, na koju su njegovi odvjetnici uložili ćalbu i zatražili preispitivanje slučaja, pogotovo problema potisnutih sjećanja na koje se prva presuda nije pozivala. Opčinski sud je zatražio mišljenja vještaka u području potisnutih sjećanja, te zatim opet osudio oca, koji se zatim ćalio Vrhovnom sudu.
Vrhovni sud, kojim je presjedala sutkinja Edna Arbel, osudio je oca (kojem je sada 75 godina) na početnu kaznu koju mu je odredio opčinski sud: 12 godina zatvora. Tijekom godina je ta kazna odgađana, te je muškarac sada mora početi služiti od 20. listopada ove godine.
Tužiteljica (kojoj je sada 38 godina) je svjedokila da ju je otac silovao i sodomizirao od kada su joj bile 3 godine. S obzirom na zastaru, on je osuđen na temelju silovanja koja su se dogodila kada je imala 10 i 11 godina.
Otac je rekao da je njegova kćer izmislila cijelu stvar zbog svojih psiholoških problema. On i njegova supruga su se razveli kada se optužba za silovanje pojavila prvi put (prije 15 godina).
Kćer je posvjedokila da je od 11 godina nadalje patila od napada panike i napustila školu tijekom devetog razreda osnovne. Kada joj je bilo 22 godine, nakon 6 godina terapije, preselila se u New York.
Tamo je u listopadu 1999. posvjedokila da je na fakultetu učila o podsvijesti i posljedično se sjetila svojih silovanja nakon što se probudila iz sna.
Rekla je da je sanjala o istome do kada god seču njezina sjećanja, pogotovo kao tinejdžerica.
“Osjećala sam se kao da želim uzeti no? i prerezati si čile”, rekla je.
Otac je došao pred sud u srijedu kako bi prisustvovao čitanju presude, u pratnji samo svog odvjetnika, Gila Shapire iz ureda javnog branitelja. Sudac Salim Joubran je jednom rečenicom obavijestio branjezinika da je njegova ćalba odbijena.
Potresenog glasa, otac je novinarima rekao sljedeće: “Nepravda koja mi je danas učinjezina je užasna. San koji je moja kćer sanjala prije 15 godine je uništio moj život. Ne postoji nikakav dokaz osim tog sna. Dvije i pol godine sam čekao kako bi Vrhovni sud ispravio ovu nepravdu, a oni su me osudili da skončam u zatvoru samo na temelju sna.”
Uri Kedar, kćerin odvjetnik, kaže: “Vrlo nam je drago da je ova priča napokon gotova. Nikada se ne možeš oporaviti od incesta. Sud je pokazao žrtvi da u ovom svijetu ima pravde i poručio ostalim žrtvama da se i one mogu obratiti policiji.”
želite li se kladiti da je sutkinja koja je obrazlagala ovu skandaloznu presudu neka oronula, frustrirana feministička baba s kratkom kosom?
Jedino u čemu sam pogriješio je što ipak nema kratku kosu. Sve ostalo: ispravno.
Postoji posebna ironija u tome da zastupnici ove ne moralne, korumpirane, necivilizirane i bolesne idologije sve svoje protivnike nazivaju “katolibanima”, “zatucanima”, “primitivnima” i “religijskim fanaticima”.
Neka se pogledaju u ogledalo u razmisle o tome odakle potječu njihove današnje tehnike.
Oznake: feminizam, inkvizicija, mizandrija, Vijesti, zločin, šovinizam, rođeni za zgražanje, silovanje
ćidovi izmišljaju pizdarije da se nešto novo dešava jer in je dosadilo svaki dan slušat o bombardiranju Gaze…
Palo mi je na pamet u post dodati neku ćalu o frazi “ovo mora da je samo lo? san”, ali pretužno je za ćalu.
Kata faking strofa…ali to ja govorim…mi se nismo pomakli dalje…
Tehnologija nam je napredovala…ali primitivizam u kojemu živimo ostaje duboko u nama.
Ja sam osobno užasno osjetljiva na nepravdu i mrzim i čitat nešto takvo jer se izbezumim i uvijek iznova pitam:
-“gdje ti to živi?”
..Necu puno komentirat da na lomači ne završim XD
Mene ne vrijeđa toliko nepravda, navikao sam na nju i prihvatio da će je uvijek biti, nego to ?to se ona zamata u celofan i prikazuje kao “napredak” ili, jo? gore, “ispravljanje nepravde”.
Da, bolje se čuvaj 😀
WAT?
Bilo je vrijeme – pred možda dvadesetak godina – kad je svaki psihijatar koji drži do sebe morao imati među svojim pacijentima bar 15 – 20 osoba (uglavnom žena) sa “sindromom potisnutog sjećanja”. Brojni su ljudi, uglavnom očevi ali ponekad i oba roditelja, doživjeli da im se ćivot pretvori u pakao u kojem su se morali braniti protiv optužbi koje su se temeljile na tome ?to je netko rekao svome psihijatru, ponekad pod hipnozom a gotovo uvijek uz pomo? dosta usmjeravajućih sugestija koje im je servirao psihijatar.
često sam sanjao da raširim ruke i kao ptica poletim kud me volja nosi, kao galeb iz poznate pjesme Olivera Dragojevića. Osjećaj je bio divan, ali nitko pri zdravoj pameti ne očekuje od mene da ponukan takvim snom raširenih ruku skočim s nebodera i pokušam se praviti da su san i stvarnost ista stvar. A to je upravo ono što sud pokušava dokazati u slučajevima “potisnutog sjećanja”.
Naravno da ima svakojakih perverznjaka na svijetu, i neki od njih zlorabe i svoju djecu. Međutim, statistički gledano, njihov je broj užasno malen jer briga za potomstvo je jedan od glavnih evolucijskih alata koji omogućavaju održanje vrste, pa je stoga strahovito duboko usađena u ljudsku vrstu.
Zanimljivo je – za procjenu vrijednosti psihijatrije – vidjeti da se nakon što je moda “potisnutog sjećanja” prošla, broj takvih pacijenata naglo smanjio … Sve što mogu reči jest da je ljudska duža gotovo potpuna nepoznanica čak i onima koji se njome profesionalno bave …
Mislio sam da je teks napisao Efraïm Kishon. Al’ nije.
Prica je da ti se najeze krilca…
@Pogled izvana: potpuno si u pravu – postoji ogromna korelacija između razine do koje pravni sustav prihaća cirkus kao dokaz, i učestalosti tog cirkusa
Novi post: čovjek, a ne klaun
Novi post: Hrčak mjeseca: rujan 2014.
Novi post: Da mi je biti srednjoškolac s igrom…