“Don Jon” bi mogao biti jedan od najgorih filmova u povijesti

Dragi čitatelji, napokon je stiglo vrijeme za ostvarenje onoga što me mnogi od vas pitaju već skoro godinu dana. Dobrodošli u tjedan filmske umjetnosti (skraćeno: tjedan filma), u kojemu ćemo razmotriti neka poznata i nepoznata ostvarenja sedme umjetnosti sa stajališta igre i crvene pilule općenito.

Prikladna ilustracija tematskog tjedna:

Izvor slike: Lokisergi (Tumblr)

TJEDAN FILMSKE UMJETNOSTI #1: DON JON

Don Jon je američka romantična komedi-drama u rečiji Josepha Gordona-Levitta, koji istodobno igra i glavnu ulogu u filmu. Prije svog izlaska, film je podigao dosta prašine jer je bio percipiran (i pametno oglašavan) kao “film koji proziva i muškarce i žene” i koji se “na inteligentan način hvata nekih važnih društvenih problema”. Je li uspio? Prosudite sami.

---

(OD OVE TOČKE POČINJU SPOILERI; AKO NE ?ELITE UNAPRIJED ZNATI RADNJU FILMA, PRESTANITE ĆITATI I VRATITE SE KADA GA POGLEDATE. MOJA PREPORUKA JE DA SE NE ZAMARATE TIME)

---

Film počinje scenom u kojoj protagonist opisuje užitak koji nalazi u internet pornografiji. Ima popis vrlo specifičnih elemenata koje porno video mora sadržavati kako bi ga zadovoljio i ulaže prilično energije u pronalazak “savršene” snimke. Hm hm, odakle mi je ovo poznato? Napokon film koji se pozabavio ovim problemom! Iako sam potpuno razumio njegovu percepciju da je bivanje sa savršenom curom ili više njih na savršen način (makar i virtualno) iskustvo s puno užitka, film je dobro pogodio pomalo fatalističku auru ovijenu oko cijelog događaja, iz koje je vidljivo da porniži ipak ostavljaju čovjeka izduženim i na loše načine.

Zatim saznajemo više o protagonistu. Jon Martello, poznat u svom društvu kao “Don Jon” je moderna varijanta slavnog Don Juana i vrlo uspješan zavodnik koji na svakom koraku nailazi na bivše ili cure koje nije nazvao nakon seksa. U životu su mu, kako izlaže tijekom dugačkog monologa, važne sljedeće stvari: “moje tijelo, moj stan, moj auto, moja obitelj, moja crkva, moji dečki, moje cure, i moji porniži”. Ovo je malo klišeizirano, no i “Ljudožder vegetarijanac” je imao klišeiziranog protagonista i svejedno bio zanimljiv.

Prva naznaka da nešto nije u redu s ovim filmom pojavljuje se već u ćetvrtoj minuti kada Jon izađe u disko s prijateljima, gdje se oni vrte uokolo gledajuči cure i grlato raspravljaju o njihovoj privlačnosti (uključujuči i pojedine dijelove tijela poput grudi) na skali od 1 do 10.

Za one koji se pitaju što mi toliko smeta u toj sceni, odgovor je jednostavan: večina muškaraca, bili oni Alfa ili Beta, imali igru ili anti-igru, NE radi takve stvari. U stvarnom životu, igrači ne stoje okupljeni na hrpu i raspravljaju o tome je li neka cura 7-ica, 7.5-ica, “novči?” (eng. “dime”) ili “lazanje”. Koja je budala smislila ovu scenu? Ukupni rezultat je jednostavno bizaran, kao da su neka feministica ili bijeli vitez koji pate od teškog autizma išli snimati kako zamišljaju život igrača.

Riječi jednostavno ne mogu opisati koliko je ova scena retardirana i bolno klišeizirana. Za usporedbu u pet-čast sati koliko sam uokolo ćetao s Rooshem, apsolutno niti jedna rije? iz ove scene nije napustila naša usta. Sjeli smo na večeru u fast food, pričali o povijesti, putovanjima i filozofiji, popili po nekoliko pića i napravili 2-3 puta se zaustavili popričati s curama na koje smo naišli. Niti u jednom trenutku nismo blejali uokolo i prepirali se je li neka u našoj blizini 9-ka po grudima i vrijeđali si majke kada se nismo uspjeli složiti.

Usput, evo Barbare, cure koja igra veliku ulogu u filmu kao vrhunac ljepote – pardon, “novči?”:

Da, to je Scarlet Johannson, u dobi od 29 godina koja je, svi dobro znaju, samo 2 godine daleko od vrhunca ženske ljepote

Mislim, nije da se ćalim, ona jest lijepa i zgodna, ali njezino glavno doba bilo je u doba Vicky Cristina Barcelone, kada je imala 5 godina manje. Govoreči o Vicky Cristina Barceloni, taj film je bio prepun životnih scena koje su svi mogli zamisliti da ih zapravo izgovaraju, te koje su imale praktičnu uporabu u stvarnom svijetu zavođenja, koje je bilo prikazano suptilno i u svom svojem bogatstvu. Za usporedbu, evo kako “Don Jon” zamišlja zavođenje:

– Jon ugleda curu
– Jon razmijeni s njom značajan pogled (mitsko direktno “zavođenje pogledom”)
– Jon pleće s njom tako da grinda po njezinoj stražnjici na plesnom podiju dok ona maće rukama poput pijanog Yetija
– Jon se ljubi s njom na kauču
– Jon s curom ulazi u taksi ispred kluba i odvodi je doma
– Seks!

Kvragu, ja svim srcem podržavam brzo zaključivanje, ali takvo blitz zavođenje nije nimalo reprezentativno za ičiji život. Misli li Joseph Gordon-Levitt stvarno da se posjeta disku svodi na odabir najbliže 8-ice, jedan značajan pogled i bam, ova je odmah odlučila da će otiči s njim u krevet? To je u najmanju ruku naivno.

Nakon što je Jon skupio neku random curu (ne Barbaru), dolazimo do litanije kako pravi seks nije toliko dobar kao seks zato što su mu virtualne grudi draže od pravih, te da mora pružiti oralni seks curi ako očekuje da će ga ona pružiti njem—– čekaj, što???

Da, dobro ste pročitali: po onome tko je smislio ovaj film, žene nikada ne pružaju oralni seks osim ako ne budu prvo same zadovoljene. WTF??? Pa ja nisam neki poseban igra? i i dalje se ne sjećam da sam ikada bio u takvoj situaciji. Nadalje, oralni seks naziva anakronizmom “velika usluga”. BEEEEE-TAAAAAAAAAA!

Njegov popis prigovora na seks je precizno opisan i tipičan za ovisnost o pornografiji: nezadovoljstvo pogledom, manjak taktilnog osjećaja, mrzi kondome, cure samo žele misionar—- čekaj, što??? (to sam već rekao!) Kao prvo, otkad to cure, pogotovo cure koje si nakon pola sata skupio iz diska, žele samo misionarski (pogotovo “kako bi te mogle gledati u oči”)? Kao drugo, zašto je jednostavno ne okrene? u poziciju koja ti odgovara? Ej čovječe, ti si super igra? koji je sposoban dovuči bilo koju curu u krevet u roku od petnaest minuta, a ne znaš jednostavno joj reči da se namjesti nekako ili joj narediti da radi nešto što ti se sviđa? Kakav je ovo bizarni svijet?

E da, također je nezadovoljan što “svi znaju” da ne može svršiti negdje na njezino tijelo, nego mora u kondom dok je unutar nje. Tko je uveo to pravilo? Pate li svi igrači od tog ograničenja? Zašto jednostavno ne pita? Bog će ga znati.

Ova i još mnogo sličnih scena u istom stilu je razlog zašto je Don Jon ne samo zastrašujuče glup film, već i vrlo opasan: po jednu donekle razumnu i realnu točku kako bi stekao određen autoritet pomiješa s dvije-tri totalne gluposti koje nemaju veze sa životom. Takvi toksični savjeti pretenciozno zamaskirani u mudrost su puno destruktivniji po gledatelje nego “samo budi svoj”.

Uglavnom, Jon nije zadovoljan curama i seksom i nakon što to obavi svake noči se iskrade iz kreveta kako bi gledao pornografiju, što jest prilično patološko ponašanje. Nakon tjedan dana takvog života, stalka Barbaru na Facebooku kako bi ponovno pokušao nešto s njom (jer ga je ona prvi put odbila) i zove je na ručak. Začudo, ona prihvaća, i oni nakon najdosadnijeg i najklišeiziranijeg spoja na svijetu službeno postaju par. No, s jednom napomenom: ona neće s njim odmah spavati, što mu odmah i obznani. Prije nego mu se da, mora izači s njegovim prijateljima i mora upoznati njegovu obitelj. Koji vrag? Zašto?

E sad, nije samo stvar u tome da je ideja da su dobre cure one koje ne spavaju s nekim dok mu ne upoznaju prijatelje i obitelj (neovisno o tome je li im odabranik totalni kreten) naivna. Ne smeta mi samo to što je ta ideja kao da je netko pročitao moje savjete za žene i iskrenuo ih u lakrdiju koja nema veze s mozgom. Sam način na koji oni “pregovaraju” o tome (on se kroz odjeću trlja o njezinu guzu i mrmlja “da, da, može, sve što želiš” jer je previše napaljen) je jednostavno retardiran. Gdje se to u stvarnom životu parovi ovako dogovaraju o nečemu? Ne trebam ni navoditi tipičnu žensku fantaziju o tome kako žensko toplo-hladno ponašanje zapravo uzrokuje to da ih Alfa muškarci počnu cijeniti i poštovati. LOL!

Svo ovo vrijeme, Jon redovito posječuje crkvu, gdje nakon što mehanički izrecitira svećeniku koliko je puta tog tjedna masturbirao, gledao pornografiju i seksao se izvan braka dobije jednako mehanički dodijeljen broj Očenaša i Zdravomarija za pokoru, te ostavi proporcionalnu količinu novca u košarici pored ispovjedaonice. Ova crkva je prikazana toliko ne moralno, isprazno i degutantno da bi nastao skandal da je katolički redatelj na isti način ogadio sinagogu ili džamiju, no pretpostavljam da su neki ?ovinizmi jednakiji od drugih. Iako nesumnjivo postoje i takve crkve kao crne ovce, ničim se ne navodi da je ova u svijetu koji film predstavlja atipična.

Barbara upoznaje Jonovu obitelj, koja je užasno klišeizirana (otac samo psuje i želi gledati utakmice, i sl.) i svidi joj se. Nakon pustih zavrzlama, Jon spava s Barbarom i, predvidljivo, opet je nezadovoljan i poseže za pornikad. Ona ga uhvati kako ih gleda i natjera ga da obeća da to više neće raditi, no on to nije sposoban ispuniti i potajno nastavlja s tim.

Ovdje film napušta svaki tračak razuma na kojeg je do sada pretendirao i prelazi u svijet čistog, koncentriranog hrčka bez granica. Na faksu (koji je upisao zato što ga je Barbara nagovorila), Jon upoznaje Esther, babu ženu od 50 i nešto godina koja bi mu mogla biti mama. Iako od starijih žena očekujemo određenu smirenost i samopouzdanje, Esther je iz nekog razloga potpuni raspad – puši travu, stalno plaće, te ima osjećaj za osobne granice, pristojnost i društvene vještine toliko niske da bi ih se lako posramili čak i ljudi s ozbiljnim Aspergerovim sindromom. U jednoj od prvih scena, Esther proganja Jona po faksu zato što je vidjela da gleda porniže na svom mobitelu (jer sada to mora skrivati od Barbare) i nudi mu da će ga “izliječiti” – ovo je toliko strahovito toliko glupo da moram duboko udahnuti prije nego to napišem – nježnom danskom pornografijom s “pravim seksom”.

Dobro ste pročitali – po vrhovnoj mudrosti koju dijeli ova magnetična i iskusna žena (priznat ću joj to što nije debela i što ima dugu kosu), ovisnost o pornografiji nije zapravo kemijski poremećaj u organizmu koji se može izliječiti apstinencijom ili masturbacijom bez pornografije tako da se zagušeni receptori dopamina vrate u normalu, već kulturološki poremećaj uzrokovan objektivizacijom žena. Sve što Jon treba za liječenje od pornografije je još pornografije, samo ovaj put obdarene čarobnim emocionalnim zrakama “pravih” danskih glumica, i njegovi problemi će nestati!

Nakon još par neugodnih scena s Esther u kojima ona ispada još više awkward, annoying ili creepy nego što je već ispala, vraćamo se Barbari. Barbara postaje sve nestabilnija i neugodnija, te već otvoreno pokušava kontrolirati Jona. Kada u trgovini on ide kupiti novu krpu za mop za či?ženje stana, ona se obruči na njega da nema ćanse da to kupi jer je to ženskasto i nju odpaljuje znati da on čisti svoj stan. Umjesto toga, ona će mu posuditi svoju slušavku. Ovo je još jedan primjer u kojemu film uzima istinitu tvrdnju s područja crvene pilule – da u braku muškarci koji rade kućanske poslove u prosjeku dobivaju manje seksa od svojih žena – rasteče je do besmisla – da se ženama općenito gade muškarci koji čiste išta – i ubacuje je u miks samo zato što može. Između svih tih scena nema ni konzistencije ni logike, ali one su svejedno tu. Na vama je ne eksplodirati dok ih gledate. Osobno, meni je malo nedostajalo:

Barbara napokon otkrije da Jon i dalje gleda pornografiju (teško je vjerovati, ali to se događa zato što on ne zna što je browser history ili kako ga izbrisati – još jedan LOL u ovom idiotskom filmu) i prekine s njim jer joj je lagao, što je možda pretjerano ali je zapravo sasvim opravdano. To je bio jedan od rijetkih razumnih zahtjeva koje je ona postavila. On joj usput dobro spočita to što ona obožava gledati patetične ljubavne filmove i čitati patetične ljubavne knjige koje su potpuno ista stvar kao i pornografija, što je zapravo odlična misao koju sam i ja spomenuo u prošlosti. To je jedna od rijetkih dobrih misli u ovoj katastrofi od filma, zakopana u brdu gluposti tako da se ne zna što je što.

Nakon što prekinu, Jonova sestra (koja je do sada u svim scenama imala nos zabijen u smartphone i nije rekla niti rije?) se pokazuje vrlo mudrom i govori mu da treba biti sretan jer ga je Barbara samo htjela kontrolirati i preko njega ostvarivati svoje nerealne fantazije o “savršenoj vezi”. Ne bih baš očekivao tako razumnu misao od prototipne američke djevojke, ali prihvatit ću mudrost svugdje gdje našem.

Pomalo izgubljen, osamljen i zbunjezin, Jon se zatim upućta u malo neobaveznog seksa u autu s Esther. Je li realno da bi tip koji je isprobao na desetke ili čak stotine mladih lijepih cura i čiji su receptori spaljeni od previše pornografije u kojima je gledao tisuće mladih lijepih cura mogao uopće dobiti erekciju za ženu koja mu je i karakterno odbojna i nije uopće privlačna, u stadiju gdje je jedva dobivao erekciju kod žena koje mu već jesu bile vrlo privlačne? Autori filma očito misle da je ta astronomski mala ćansa dovoljna za njihove potrebe:

Esther nakon seksa nastavlja sa svojim bizarnim hrčkolikim izjavama. Ona ga također obavijesti da on mora riješiti svoj problem s pornografijom “jer ona tijekom seksa osjeća da je ona za njega zapravo samo objekt”, ali zatim dodaje “da joj baš to treba u ovom trenutku”. Znači objektivizacija je loša, ali istodobno ti je drago biti objektivizirana? Tko je tu lud?

Vrhunac ironije je kada, dok pričaju o njegovoj komzumaciji porniža, ona dok drži joint u ruci kaže: “Bože, pa ti si kao ovisnik. Ne možeš prestati.”

Onda imamo scenu gdje Jon prestane gledati pornografiju i masturbirati, no na ispovijedi opet za pokoru dobije (manji) određen broj Očenaša i Zdravomarija. Kada pita svećenika da mu to objasni, svećenik mu zalupi vratima pred nosom. Nezamislivo je da bi se iti jedan svećenik tako ponašao no, kao što smo već vidjeli, danas je klevetanje kr?ćanstva (i samo kr?ćanstva) vrlo popularno. Ja uopće nisam vjernik, ali svejedno mislim da je to vrlo ružan dvostruki standard.

Nakon što saznamo da je Esther ovakva samo zato što su njezin mu? i sin poginuli u automobilskoj nesreči prije nekoliko godina (pretpostavljam da je to čini simpatičnijom nego da se razvela, ali svejedno je toliko apsurdan lik da joj ni to ne može puno pomoči), ona se upućta u konačnu fazu Jonovog “liječenja”, pardon “učenja emocionalnom vođenju ljubavi”: seksaju se na kauču dok je ona odjevena, tako da ona sjedne na njega i duboko diže. Oprostite, ali tantrički seks nije zamišljen baš tako!

Radio sam takve grimase tijekom ove scene da to nije bilo čak ni smiješno (sudeči po Jonovom licu, nije ni njemu). Ovo je već sasvim druga kategorija od one koju sam opisao u 23 vs. 33. Iako nemam ništa protiv starih žena per se i neke bih rado prasnuo, najviše zato što one ako su nešto naučile od života mogu svoje nedostatke što se izgleda tiče donekle nadoknaditi toplinom i opušteno?ću, protiv istrošene, nestabilne, moralizirajuće Esther imam puno toga.

Film ovdje milostivo završava, no ne prije nego nas nagradi još jednom dozom hrčka opasnom po ljudsko zdravlje: Jonu je sada libido magično izliječen i on ostaje u vezi s Esther s kojom uživa u emocionalnom seksu, te nadodaje da se “ne planiraju vjenčati zato što im oboje to u ovom trenutku ne treba“.

Da, mora da je to veči razlog nego to što je ona 20 godina starija.

Zaključak: 0/10, jedan od najgorih filmova svih vremena

Oznake: tjedan filmske umjetnosti, film, filmovi, umjetnost, igrači, igra, racionalizacija, racionalizacijski hrčak, Crkva, seks