Daily Mail nam donosi izvod iz knjige “Mladi Hitler kojeg sam poznavao” koja, napokon prevedena s njemačkog jezika, baca novo svjetlo na najpoznatijeg diktarora svijeta. Knjigu je napisao njegov prijatelj August Kubizek, koji je u druženju s Hitlerom proveo svoje mladenačke godine i pred II. svj. rat bio zamoljen da napiše kratku Hitlerovu biografiju pod imenom “Sjećanja”. Iako je istu stvar već spomenuo i u prvom izdanju, ona je detaljno objašnjezina u opsežnijoj verziji knjige koju je nakon mnogo nagovora objavio 1957. godine, malo prije svoje smrti. Od tada je Kubizekov pogled na Hitlerovu mladost doživio još ćetiri reizdanja, no ipak je ostao manje više njemačka knjiga, poznata jedino povjesničarima i možda nekim obožavateljima.
Adolf Hitler, malo poslije I. svjetskog rata (desetak godina stariji od vremena ove priče)
Večina knjige tiče se njihovog međusobnog odnosa u umjetničkom smislu, te nešto malo politike. Kubizek je kao student glazbe bio profesionalno uspješniji od Hitlera kojeg su odbili na akademiji umjetnosti i nikada se nije uspio probiti svojim slikanjem. No dio koji je meni posebno zanimljiv je opis njegove mladenačke zanesenosti djevojkom po imenu Stefanie Isak. Da, dobro ste pročitali, to je prilično čidovsko prezime (iako ona sama nije bila čidovka, no to nitko nije znao u to doba – dapače, nitko nije znao ni njezino prezime).
“‘Gustl, što misliš o onoj djevojci koja tamo ćeta ruku pod ruku s majkom? Vidi? je, ona vitka plava? Mora? znati da sam zaljubljen u nju,” rekao je odlučno.
Kubizek, koji nije otkrio njezino prezime ‘Isak’ kada je knjiga prvi put izdana u doba III. Reicha s dosta cenzure, sježao se da je ona stvarno bila lijepa djevojka. “Imala je predivne oči, vrlo jasne i ekspresivne. Odijevala se lijepo i njezino držanje ukazivalo je na to da dolazi iz dobre obitelji.”
Ipak, to je bilo sve što su dvojica tinejdžera znali o Stefanie, tako da su uveli običaj stajati u pokrajnjoj ulici svakog popodneva oko 17h i čekati da ona priječe most do glavnog trga.
“Bilo bi nepristojno reči nešto Stefanie,” prisježao se Kubizek, “jer nas nitko nije upoznao s mladom damom. Morali smo je samo gledati umjesto da je pozdravimo. Od tog trenutka nadalje, Adolf nije mogao skinuti oči sa Stefanie. U tom trenutku bio potpuno promijenjezin i ne baš sasvim svoj.” No za nekoga tko je prezirao društvene buržoaske običaje i često ih kritizirao, Hitler im se prilično podrobno pokoravao kada je u pitanju bila Stefanie, možda zbog sramežljivosti koja ga je ostavljala bez riječi.
Hitlerova igra: sramežljivi pogledi iz daljine. Ah, tko od nas to nije radio?
Vidjeti mlade oficire kako pričaju sa Stefanie bacalo je Hitlera u bijes. Kubizeku je bilo iskreno čao. “Siromašni, blijedi mladiči poput Adolfa jednostavno se ne mogu natjecati s poručnicima u njihovim zgodnim uniformama.” No umjesto da je pokuša privuči humorom i čarmom, Hitler je samo stajao u sjenama i kipio. “Uobražene budale,” rekao bi o svojoj konkurenciji.
Kubizek dodaje da je Hitlerova mržnja prema ćasnicima dijelom dovela do njegova beskompromisnog negativnog stava o svim ćasnicima bilo gdje, te zatim i o vojsci općenito. Užasno ga je čivciralo da se Stefanie družila s takvim muškim bitangama koje su, tvrdio je, nosile korzete i koristile parfeme.
Beta muškarci iz dna duže mrze Alfe na koje su ljubomorni i ogovaraju ih koliko god mogu. Nekada su tu ulogu imali mladi ćasnici s parfemima, a danas je imaju oni kreteni koji provode cijelo vrijeme u teretani ili disku, ili oni ?minkeri s autima, ili oni igrači sa svojim rutinama. čak i ako se radi o nekom uistinu banalnom faktoru privlačnosti koji ženama uopće ne bi trebao igrati ulogu pa je stvarno lo? (npr. privučenost kriminalcima), Bete i dalje odbijaju prihvatiti da su žene tako odabrale. Kada ne bi bilo tih ćasnika/kretena, žene bi nam pale u krilo, zavaravaju se oni.
“Kada je osmijehom odgovorila na njegov upitni pogled, bio je sretan i njegovo raspoloženje postalo je bolje nego što sam ga ikada prije vidio.
No kada bi Srefanie, što se događalo jednako često, samo hladno ignorirala njegov pogled, bio je shrvan i spreman uništiti i sebe i svijet.”
Hitler je uskoro uposlio Kubizeka da mu pronađe sve što može o Stefanie. Njena majka, saznao je Kubizek, bila je udovica i čivjela u obližnjem Urfahru, dok je njezin brat studirao pravo u Beču. Sljedeće ćetiri godine (između 16 i 20), niti jedna žena osim Stefanie nije postojala u Adolfovim očima. Ona je za njega predstavljala svu ženstvenost svijeta.
U očima Beta muškarca, ljubav – uspješna, obostrana ljubav – se isto kao i kod žena “jednostavno događa”. Ako mu se ona nasmiješila, što je više potrebno? Ostatak će se “jednostavno dogoditi”.
E sad, Jednoitis nije nešto loše. Gotovo svatko je to proživjeo barem jednom. I ja sam u srednjoj bio beznadno zaljubljen u curu koju sam (isprva) gledao izdaleka i koja je znatno utjecala na moje raspoloženje. Na svu sreću, nisam nikada radio stvari kalibra Hitler:
Možda je sreća što više ne postoje, buduči da se Kubizek sjeća kako mu je Hitler recitirao jednu u kojoj “Stefanie, plemenita dama sva u modrom i grimiznom, jače na bijelom konju preko livada u cvatu, raspuštene kose u zlatnim valovima na svojim ramenima; čisto plavo nebo bilo je iznad nje i sve je bio čisti ushit.” Kubizek se sjeća kako je Adolfovo lice sjajilo kada je recitirao takve stihove.
Ipak, tijekom sve ćetiri godine koje je obožavao Stefanie, Hitler nikada nije niti jednom skupio dovoljno hrabrosti da joj kaže iti jednu jedinu rije?.
Napraviti upad na ovaj ili onaj način nije nešto što će samo izvaditi muškarca iz Beta pakla, ali bez toga nikada ne može biti ičega. Nažalost, Hitler je bio previše Beta čak i za jednu rije?.
Usput, “izgled sličan Valkiri” mi se čini pretjeran na temelju ove prastare fotografije Stefanie gdje se doima malo dječaćki, ali ne sumnjam da je bila vitka, imala dugu kosu, i zračila mladenačkim zanosom. Muškarcu ne treba više od toga kako bi se zaljubio do učiju.
Jesu li stvari možda mogle ispasti drukčije da mu je bio dostupan ovaj blog ili nekakav Alfa mentor, koji će ga ili uputiti kako ostvariti želju svoga srca ili mu reči da se ponaša kao budala? Nažalost, niakada nećemo saznati. No jednostrana romansa ne završava tu. čitajte dalje:
Hitler se također nekako uspio uvjeriti da je Stefanie samo glumila interes za druge dečke kao diverziju kojom će skriti svoje vatrene osjećaje prema njemu.
Tako ti svega, Adolfe! Ti si muškarac. Muškarcima (u pravilu) stvari ne padaju u krilo. Znam, to je mnogo teče nego ženski život, ali mora? se malo potruditi.
Buduči da je bio samo siromašni slikar, Hitler je osježao da bi njezinoj majci zanimanje bilo važnije od imena i da bi neminovno bio odbijen. Umjesto toga, nastavio je fantazirati da Stefanie nije imala nikakvu drugu želju u životu osim čekati dok joj on ne priče i pita je da se uda za nju.
A) dobra stara zabluda/racionalizacija “žene samo žele novac”
B) manjak vještine prepakiravanja. Od doba Werthera pa nadalje (pa i prije), nema nikakvog razloga da umjetnik – makar i samo ?rčkao gluposti u bilježnici – ne bi mogao inspirirati žensko zanimanje svojim zanimljivim pogledom na svijet.
U Hitlerovu obranu, iako je njegova sramežljivost bila nevjerojatna, bolesna i destruktivna, te bi samo reči nešto već bilo dovoljno da mu da barem neku šansu (dakle, nije bilo potrebno puno igre), nije baš da je mogao googlati nešto o ovim temama i doki do rješenja. Pričati s roditeljima bi vjerojatno dovelo do “samo budi svoj”. No svejedno, mislim da bi svatko normalan morao barem znati prepoznati kada njegova strategija ne daje nikakve rezultate. Ljudska vrsta je nastala na (podsvjesnoj ili ne) cost-benefit analizi i uspješnom prilagođavanju okolnostima. Hitler za to nije bio nimalo sposoban. To ga kao reproduktivno sposobnog čovjeka čini neuspjelim okrajkom evolucije. Naravno, i dalje je mogao biti prilagodljiv što se tiče politike i imati druge vrline, ali eto.
“Zamisli prepunu plesnu salu,” Hitler je rekao, “i zamisli da si gluh. Ne možeš ćuti glazbu po kojoj se ti ljudi kreću, i tako promatra? njihov bezumni napredak, koji ne vodi nikamo. Nisu li ti ljudi potpuno ludi?!” Kada se Kubizek pokušao suprostaviti tom mišljenju, Hitler je počeo vikati na njega: “Ne, nikada! Nikada neću plesati! Razumije? li? Jednom kada je Stefanie moja žena, neće imati ni najmanju želju za plesom!”
Upravo se u ovoj stavci ogleda esencija Beta muškarca: apsolutno odbijanje da poduzme nešto, ma koliko to nevino i lagano bilo. Dokle god te to što privlači žene ne degradira kao osobu (npr. ekstremna kretenska igra), ne kvari vam budućnost (npr. ulagivanje feminizmu trećeg vala) ili nije ne moralno samo po sebi (npr. tučnjava i droga), koga briga o čemu se radi? Ja bih se bez problema uhvatio vježbanja capoeire ili učenja diferencijalne geometrije kada bi to bilo nešto što će mi donijeti ženu mojih snova. Ne u ružnoči, ne u sramežljivosti, ne u nespretnosti, već u slijepom idealizmu, nalazi se srž Beta muškarca.
Morao sam naučiti igru jer Hrvatice ne čire noge za tipove koji znaju ovakve stvari.
Naravno, moguće je reči da se nekome to ne isplati s obzirom na to što danas može dobiti s obzirom na uloženi napor. Ali ako bi nekome imati seksualni život, ženu i obitelj donijelo veliku količinu sreće, i još k tome može nešto poduzeti bez pretjeranog napora, kriminalno je samom sebi to uskračivati i umjesto toga se prepuštati racionalizaciji do kraja. To je muški hrčak.
Nakon što je plan napušten zbog opetovanog Kubizekovog negodovanja i manjka sredstava za život mladenaca poslije njihovog bijega, Hitler je razmišljao o samoubojstvu. “Skočio bih u rijeku s mosta nad Dunavom,” objašnjavao je Kubizeku. “I to bi bilo to. Ali Stefanie bi morala umrijeti sa mnom,” inzistirao.je.
Da se razumijemo, Hitler je očito bio samo Beta, bez onog uobičajenog dijela “dobar dečko”. Za njega kao zavodnika ili njega kao političara nema nikakvog moralnog opravdanja, iako osobno imam razumijevanja za njegov ljubavni problem.
I usput, planirati da netko razgovara s metom dok je ti otimaš zato što nsii sposoban razgovarati s njom je isto kao da gradi? svemirsku postaju za grijanje kuće koju nisi sposoban zagrijati ugradnjom solarnih želija. To je ludilo.
Sve to zato što ne znam ništa o termalnoj izolaciji.
“Stefanie je okitila svoju kožiju ne ružama kao večina drugih djevojaka, već običnim ali raznobojnijim cvijećem s livade,” sježao se Kubizek. “Vedar pogled pao je na Adolfa. Stefanie mu se nasmiješila i, uzevši u ruke .jedan cvijet, bacila mu ga u ruke.”
Efekt koji je to imalo na Hitlera bio je nevjerojatan. “Nikada ga nisam vidjeo tako sretnog kao tog trenutka.”
“Voli me!” rekao je svom prijatelju. “Vidi?! Voli me!”
Jedan čin ljubaznosti je, bez da je to znala, spasio Stefanie od mračnih fantazija. Hitler je poslije toga sačuvao cvijet i držao ga u ukrađenoj kutijici još godinama.
Ipak, nastavio ju je stalkati i prisluškivati. Jednom je rekao da Stefanie ima lijep soprano glas jer ju je slijedio iz bliza neko vrijeme i ćuo joj glas, nešto što bi se večini ljudi učinilo potpuno poremećenim. Zatim je u renesansnom stilu naslikao kuću u kojoj će jednog dana živjeti sa Stefanie, uključujuči sobu s klavirom. Nastavio je visiti po tim dvama ulicama u nadi da će ponekad dobiti osmijeh. I kada je napustio Linz, inzistirao je na izvještavanju o Stefanie putem razglednica.
Uvijek je govorio da će “popričati s njom sutra”, ali sutra nikada nije došlo, a tjedni, mjeseci i godine prošli su bez ikakvog pokušaja da promijeni stanje koje ga je tako mužilo. Naravno, da je ikada došao u priliku popričati s njom, uvidio bi da je Stefanie obična tinejdžerka, a ne reinkarnirana Valkira koja dijeli njegove nade, ideale i planove. No to bi ga vjerojatno razbjesnilo, jer u njegovu umu ova inače sasvim obična austrijska djevojka bila je savršena, i bilo kakvo odstupanje od tog ideala bi ga bilo ispunilo neizrecivim jadom.
Molim minutu tišine za največi Jednoitis na svijetu.
…
…
…
Ne znajuči za sve ovo, Stefanie se uskoro udala za jednog oficira i čivjela s njim u Beču, gdje je umrla malo poslije II. svjetskog rata.
Naravno, nisam naivan pa da vjerujem da se II svjetski rat ne bi dogodio da je Hitler imao igru (tj. ne imao ovakvu anti-igru). Kao prvo, mnogi diktatori i koljači su uz to imali igru i bili uspješni sa ženama. Kao drugo, II. svjetski rat je bio poravnavanje računa iz I. svjetskog rata i izazvan mnogim geopolitičkim utjecajima. Holokaust je u sklopu svega toga bio tek vrh ledenog brijega i nije bio samo Hitlerova fiksacija, već produkt stoljetne mržnje prema čidovima.
No evo što mogu vjerovati: da je Hitler imao igru i time dobio ljubav koju je priželjkivao od Stefanie, možda ne bi bio toliko lud; možda bi čivjeo običnim građanskim životom u kučici s bijelom ogradom, i ulogu ratnog voće prepustio nekome drugome čisto zbog manjka vremena za to. Možda bi rat bio manje destruktivan i krvav, i više temeljen na racionalnim političkim i vojnim odlukama nego impulzivnošću jednog lučaka. I možda bi Holokaust ostao samo na razini opće diskriminacije i otimanja imovine čidovima umjesto pokolja.
A za sve one muškarce koji ne planiraju biti diktatori ali imaju problema s baš onom koja ih neće, jedini racionalan odgovor bio je i ostaje učenje igre.
Oznake: igra, beta, hitler, politika, omega, pokolj, muški hrčak
Odličan post, pravo blog osvježenje. ćestitke!
Thx 🙂
ćestitam na knjizi!
čemu pseudonim? 😉
Hvala, D 🙂 Pseudonim je nužan jer jednostavno ne bi vjerovala kakvih lučaka ima uokolo. Normalna distribucija kaže da određen dio populacije mora biti poremećen, naravno, ali ovakve teme privlače njih i njihove prijetnje kao ?to izmet privlači muhe. Siguran sam da će prije ili poslije moj identitet izaći u javnost, ali nema potrebe da im olakšam.
Osim toga, Igniss je prepoznatljiv i uživa određen ugled kod ljudi kojima je pomogao. Nitko ne želi čitati vodič o zavođenju koji je napisao opskurni saborski zastupnik dok mu je bilo dosadno na sjednicama…. ooops rekao sam previše
Stvarno mi je drago ?to sam te imala priliku upoznati. 🙂
To mi znači puno jer nisam neki celebrity 😉 Hvala, i meni je bilo drago!
Novi post: Knjiga “Umijeće Igre”
Novi post: Mit komplicirane žene
Zanimljivo.