životni vijek feministica najlakše je usporediti sa cvrčcima. Zamislite da je lijep ljetni dan. Sunce sija, puže lagani vjetri? uz rijeku ili more (ovisno o vašim preferencijama) i zrak je ispunjezin njihovom pjesmom. Vlada obilje i radost. U tim uvjetima, cvrčak je u svom prirodnom elementu. No kako dolazi jesen i spuštaju se temperature, cvrčak pomalo postaje tiči. Proizvodi svoj poznati zvuk nešto sporije, i po noči čak i potpuno utihne. Na sunčan dan ili kada osjeća da je blizu nekakva prilika, u stanju je napregnuti se i nakratko opet doki do vrhunca svoje pjesme, no samo nakratko. Na kraju dolazi zima i cvrčak nestaje, ostavljajuči svoje plodove za sljedeću generaciju, kako bi se ona mogla probuditi kada vrijeme opet zatopli.
Liz Jones
Usamljenost.
U mom umu, vidjevši umor urezan na lica roditelja koji sa svojim rasplodom čekaju pored trake za prtljagu, ona je uistinu superiorna prisilnom blagdanskom druženju s obitelji koje se često pretvori u svašu.
Ali Boži? je drukčiji. Nema bijega ili ignoriranja toga. Već mjesecima se ruga nama koji nemamo djecu, partnere ili prijatelje bliske i prijatelje dovoljno lojalne da pobjegnu iz zagrljaja svojih obitelji kako bi bili s nama. “Koliko je tebi godina, 12?” siknula sam na svoju najbolju prijateljicu Karen kada mi je rekla da će ‘provesti veliki dan s mamom i tatom’.
Gdje god se ogledaš, sve te podsjeća na to da si parijah, da nisi uspjela na životnom testu sreće.
Muškarcima nekako još stoji starost bez djece, no na ženama je to uvijek kao trn u oku. Kako uz veliku moć dolazi i velika odgovornost, žena koja nije stvorila nikakvu obitelj ima neizbježan podsjetnik da je promašila svoj glavni potencijal, ono zbog čega su joj dani svi darovi i privilegije koje žene uživaju.
Ovo je doba godine kada se svi propitkujemo, tim više ako nam je to kraj još jednog desetljeća. Prije deset godina, na Boži? 1999., bila sam sama i čivjela u maloj kuči u Londonu s dvije mačke. Bilo mi je 40 godina i nisam nikada bila voljena, a kamoli udana. A u našem modernom društvu, ništa ne označava propast i izaziva smijeh više nego to.
Na novogodišnju večer 1999., najdruštvenije godine koju sam imala, muškarac s kojim sam se trebala naši se ispričao da ne može. Dosegla sam dno. “što ne valja sa mnom?” pitala sam se. Ali i poslije desetljeća u kojemu sam uspjela živjeti s muškarcem sedam godina, udala se i dobila ponešto prtljage (iako ne djece), i dalje ću ovog Božića biti osamljena i hladna.
Moji pokušaji normalnosti bili su osuđeni na propast. Pokušala sam, propala i preselila se na selo, gdje sam mislila da će postojati nekakva zajednica, gdje se susjedi poznaju i druže. No bila sam u krivu: ispalo je da mogu proči tjedni i tjedni bez da progovorim i rije? s ikim.
Napisala sam svoje tri častitke: mojoj mami, koja živi 300 km daleko i pati od demencije; Johnu (postaru); i smetlarima, zabavnom trojcu koji često ne posjeti moje dvorište jer imam toliko malo smeća.
Obavila sam moju božičnu kupnju. Biti okružena majkama s popisima duljim od njihovih ruku učinilo me još usamljenijom nego ikada prije. Bila sam jedina osoba s košarom umjesto kolica. U njoj sam imala jednu bocu ćampanjca, čast glavica mlade salate, dva krumpira, jedan luk i nešto malo jabuka i badema. Malo sam plakala dok sam ih stavljala u košaru, znajuči da nikada neću uspjeti smrviti oklope badema bez pomoči mog bivšeg muža.
Sviđa mi se dio u kojemu popisuje sve svoje pogreške i priznaje da joj je loše zbog njih. Za takvu Liz mogu imati tračak simpatije i malo ćaliti što nije uspjela naši nekoga. čak mi ni činjezinica da je odlučila nešto poduzeti tek s 40 godina nije toliko smiješna kada se postavi tako moleživo. Vjerojatno je i slavni otac iz Novog zavjeta osježao istu vrstu simpatije prema pokornosti svoga sina razmetnoga. No ipak:
Tješim se da su takve scene večinom la?. Dvadeset-nešto-godišnjaci bi se možda vratili doma kako bi spavali u krevetu iz djetinjstva, ali vjerojatno bi radije i dalje putovali ili se seksali. Došli su doma jer im je ponestalo novaca ili pažnje. Isto tako, kada bi se tata pojavio na Badnjak, vjerojatno bi ga čekala nabrušena žena spremna za riganje ljutnje (“Zašto kasni??” “Tko će spremiti svu ovu hranu?” “Zašto ne možeš ni potpisati posvete na darovimaš”).
Iako dokazi u ovo doba godine govore drukčije, biti sam je normalnije nego što mislimo. Zbog izbora ili slučajnosti, više žena nego ikada živi samo: broj se udvostručio u posljednjih 30 godina. Zvana “slobodna žena” u koricama časopisa i novina, to je vrsta žene koja je aktivno odbacila ideju da nam je suđeno odgajati, biti supruge, majke i njegovateljice.
I iako bih se i dalje jasno svrstala u ovaj kamp, jer sam uvijek stavljala svoju karijeru i sebičnost ispred svega drugoga, i dalje postoje neke stvari od kojih dobivam knedlu u grlu, poput Jamesa Stewarta koji grli svoju djecu pored božičnog drvca u spotu za “A Wondeful Life”. Ali kažem si da bi u stvarnom životu djeca bila u svaši, Jimmy Stewart bi vjerojatno spavao sa svojom tajnicom, a Donna Reed bi imala ovisnost o internet kockanju.
Također je važno sjetiti se da ćemo sve biti same u nekom periodu naših života pogotovo ako smo žene – jednostavno zato što živimo dulje od muškaraca. Moja majka je imala muža koji ju je volio i sedmero djece, ali moj otac je umro prije deset godina i sva su djeca napustila dom, zasnovavši vlastite obitelji koje su im bile važnije. Znam da joj nedostaje izrada pita i društvene igre kasno u no?, ali sigurno joj ne nedostaju trošak, nered i beskonačni poslovi, svaše i neslaganja.
Liz Jones je prodrla vlastita racionalizacija, sve kako se ne bi morala suočiti sa svojim jadom; umjesto toga, idealno rješenje za nju je povuči svih u isti ponor. To je ono što je čini ne samo vrijednom ćaljenja, već i degutantnom do te mjere da ću ovdje vrlo rado likovati nad njezinim udesom. Druženje s obitelji i zahvalnost svih njezinih članova za to što si se brinuo za njih… nije vrijedno troška? Stvarno?
Ekvivalent gađenja koje osjećam prema ovakvom razmišljanju je, ne znam, crkvena osuda ljudi koji počine samoubojstvo. Samo je ovo još gore. Večina samoubojica priznaje da negdje postoji sreća, samo da je se oni ne mogu domoči. Ne negiraju njezino postojanje, samo ne vide nadu da će ikada imati išta od nje. No Liz Jones apsolutno negira da postoji sreća. Izabrala je bezdan koji ne može dobro završiti i uvjerila se da izvan njega ništa ne postoji, čak ni ćansa za nešto dobro.
Uz to je ovo žena koja je deset godina u novinama pisala kolumnu zaraznog naslova “Zašto bi se trebala rastati od njega”, kao i sijaset retardiranih rasprava o “staklenom stropu”, “kulturi silovanja”, “patrijarhiji” i ostalim imaginarnim neprijateljima feminizma. Broj obitelji i ljudskih sudbina koji je pomogla razoriti time mjeri se u tisućama.
Feministice ne postaju takvima zbog ružnoče koju donosi starost – iako, da su bile lijepe, u pravilu se nikada ne bi ni bile učlanile u taj pokret – već zbog karaktera i životnih izbora. Liz i sama prisiljava svog hrčka na posljednji trk pred svoju smrt, te nenamjerno opisuje tu kritičnu razliku:
Otkada je seoski ideal hraniti životinje? Seoski ideal je velika obitelj pod krovom ugrijanim pucketanjem vatre u kaminu, i domači pršut i salata bez pesticida koju dijelimo s bližnjima s kojima smo nešto sagradili. Ako je hranjezinje životinja seoski ideal, onda je svaki čovjek u gradu koji ima kućnog ljubimca zapravo seljak. Njena definicija je tuzna lakrdija i izvrtanje tradicionalnog seoskog života. čak i u umiručim selima, večina starih žena zapravo ima nekog drugog posla nego hraniti životinje.
Problem nije u tome što je ona osamljena, stara, veganska žena bez djece. Problem je u tome što ima naprasan i depresivan karakter koji čini vrijeme provedeno s njom ugodnim poput sudjelovanja na otrovnoj sudskoj raspravi. Mogao bih se okladiti da je ona tip žene koji ne može jednostavno reči “ja jedem samo biljne proizvode”, već se mora za obiteljskim stolom upućtati u tirade o tome kako drugi “zlostavljaju životinje”, kako je “potrebno srušiti zlu patrijarhiju” i kako je trčište rada “heteronormativno” i povezano s “kulturom silovanja”. I onda se još čudi zašto nitko ne želi trčati za njezinim društvom.
I koliko god bila usamljena, samo će pomisao, sigurna sam, razveseliti mnoge žene koje očajnićki pokušavaju napraviti sve za svoje obitelji koje im ostaju trajno nezahvalne.
Ti si otrovna, dosadna, arogantna i depresivna, i sada misliš da ćeš svojim primjerom razveseliti nekoga?
J**i se, Liz Jones.
Oznake: feminizam, feministice, usidjelice, priče sa seksualnog tržišta
U konačnici, Liz ima pravo!
Kad ne bi sebe slijedila, bilo bi to mentalno silovanje.
A ja—————ja bih se unaprijed odrekla svih zamarajučih obiteljskih praznika
Nije sportski tuži igrača koji je na podu. Osim ako gledamo na stvari kao na svojevoljan ulazak u MMA, ali i tamo su jaja zabranjena zona, koliko znam.
Nekad neke stvari govore same za sebe sasvim dovoljno, na taj način ja gledam na njezin tekst.
@Annaboni: bi li bila to voljna platiti potpunom samoćom i ogorčeno?ću ostalih 350 dana u godini?
Iz njezinog je teksta očito da to nije ono što je htjela. Da je to ono što je htjela, ne bi patila i pisala taj tekst. Ona je prigrlila destruktivan način života, opijena statusom koji joj je to donosilo, i sada pokušava racionalizirati posljedice.
@Dnevnik toka misli: da je završila kolumnu sa srednjim isječkom, ja bih prvi rekao “jadna ona” i produžio. Ali ne, kako bi ona bolje izgledala, ona je baš morala uvjeravati cijeli svijet da je sretna obitelj nekakva iluzija i da je ona zapravo nekakav pionir koji se oslobodio naših okova sreće. Nije posvetila život samo uništavanju sebe, već i uništavanju cijele svoje okoline. To nije “bivanje na podu”, već čista arogancija.
Malo bliži (našoj svijesti) ekvivalent bi bio da jedan od onih tipova koji su 90-ih po medijima huškali na klanje i etničko či?ženje opiće kako mu je u sklopu toga ubijena obitelj pa je sam i tužan, ali onda na kraju ponosno doda kako se ionako svi na svijetu kolju pa je on samo pokrenuo jedan pozitivan trend koji će usrečiti ljude.
Hej Ignisse, nije Liz jedina osoba s hrčkom na kokainu. 😉
Potrebno je jako puno hrabrosti za pogledati istini u oči. Hrabrosti koju velika večina ljudi jednostavno nema. A kad se u obzir uzme činjezinica kako su žene danas odgajane da odbijaju prihvatiti bilo kakvu odgovornost za posljedice svojih postupaka, nije nikakvo čudo da su osobito sklone racionaliziranju. Naravno, racionaliziraju i muškarci, ali prosječnom je muškarcu poprilično teško dosegnuti žensku razinu racionalizacije.
Znam da znaš, ali eto, morao sam. 😀
Inače, post ti je skroz na mjestu. Isto kao i ti, na početku sam se sažalio, samo da bih na kraju ostao zatečen brzinom okretanja hrčkovog kotača.
Kakvi su joj to argumenti? Obitelji se svašaju? Pa naravno da se svašaju, to je normalno. Svašam se i ja sa svojima, ali mi smo i dalje obitelj, pobogu.
@Annaboni Nije Liz slijedila sebe, točnije nije njezina situacija ono što je ona htjela za sebe. To je jednostavno posljedica njezinoga otrovnog karaktera. Da je nekim slučajem ostala u braku ili se opet udala tj. imala djecu te da ta djeca provode blagdane s njom (lako moguće da bi i oni pobjegli od takve osobe pa makar im ista bila majka), e tada bi Liz srala po nečem drugom jer bi obitelj imala.
ba? sam danas naiđa na ovu novu teoriju… najnovija shema!
a da nisu slučajno te prehistoric žene isto tako bile feministice pa onda samo hranile životinje pa to crtale po zidovimaš xD
btw iman ja poruku za tu gospođu (iako je to članak od prije 4 godine):
– nikoga ne boli kurac šta si sama – usamljena si zato šta si glupa ko kurac:
a) naši zabavu na internetu (nešto korisno – NE pisanje pizdarija)
b) bavi se fizičkom aktivnošću (treniraj nešto)
c) stekni neku novu vještinu (sviraj neki instrument)
ima opcija kolko oče?, ali ne – lakše je pičkarat po blogovima i ljudi ćalite me jer ja neću ništa poduzet jer i dalje želim bit glupa kurva.
ko te jebe – ja te ćalit neću…
ovo je stvarno dno dna.
Tzar dobro kaže – to ?to je sama ne bi samo po sebi bilo ni loše ni vrijedno poruge. Tko ćeli neka slobodno bude sam, to je njegovo pravo. I sam znam nekoliko žena koje se nikada nisu ni udale ni imale djecu, te jednu aseksualnu. Ali one ne provode svoje vrijeme pišući ovakve gluposti, ve? su sve odreda zabavne osobe s određenom toplom, pozitivnom ekscentrično?ću koja uljepšava ćivote drugima. To je ono ?to ih ćini vrijednim poštovanja, za razliku od ove. Drugim riječima, moguće je za ženu da bude ženstvena i privlačna iako je stara i sama. No Liz to nikada neće iskusiti.
@Zoni: “Naravno, racionaliziraju i muškarci, ali prosječnom je muškarcu poprilično teško dosegnuti žensku razinu racionalizacije.
Znam da znaš, ali eto, morao sam. :D”
Eh, to vrijedi ponavljati 😀
@Cakana: slažem se, nisam napisao toliko degutantan članak još od Severine 😉
Ovolika količina zluradosti, netrpeljivosti i prijezira i to prema nekome koga niti ne poznajete!
To sa ćivotinjama, nije ba? na novu godinu, nego na Badnjak iza ponoćke.
Pekli su se posebni kru?čiči koji se podijele po staji, tko još ima kravu, konja ili kakvu kozu.
To je bilo slatko. 🙂
U mom selu ima tako puno usamljenih muških u kasnim srednjim godinama, pokojni susjed je godinama dolazio kod mene, bez poziva i sad navrate samci, bude dosta veselo jer sin slavi rođendan na novu godinu pa već godinama radimo veliki vatromet.
@ljelja: priznajte si, da se radi o poznatom muškarcu (prema kojima se nepoznatim svakodnevno ističe velika količina zluradosti), ne biste ni trepnuli 😉
@dada: ah, ta dobra stara vremena kada se (ljeti) moglo stalno držati vrata ne samo otključanim, već i otvorenim…
Ponižavanjem drugih umanjujemo vlastitu osobu. I to je ono ?to me ponukalo na komentar. Hlače, suknja, poznati, nepoznati, Zemljani, Marsovci, svejedno je.
nisan ciljala na tebe ignisse, nego na ovu jadnu ženu o kojoj piše?.
@Cakana: ma znam, ali ćinilo mi se prikladno 😀
Meni je te žene ipak nekako čao( kad sam faking hippy;). Jer sam žena i pokušavam zamisliti nekakvih (ako sam dobro shvatila ) 35 odraslih godina+10ak polusvjesanih prije toga = poimanje međuljudskih odnosa ti se svede na STRAH i ogorčenost prema onima koji su ga pobijedili (ili ga nisu ni imali).
Ako nešto ne mogu/ne znam imati/doživjeti = ne vrijedi.
ćalosno.Nema? nekakve opuštene ljude oko sebe, nema? percepciju muškarca kao čovjeka koji se nekad budi čivćan i nemoćan, prestravljen, nekad bi ti skinuo zvijezde s neba, nekad bi umrla za njega, nekad bi ga ćutopila u ?lici ćaja?, da si ti ista takva, nema? svijest da su djeca ljudi i da mora? uložiti puno energije u prihvaćanje, razumijevanje?
Suočiti se s bolnom istinom da tvoj bitak ostavi trag samo i isključivo tamo gdje je pala lijepa/ruzna gesta i da te po tome pamte.
Nije ovo ništa novije od stare poznate ?dobro se dobrim vrati, a zlo??
Ali mene više zanima odakle dolazi taj poriv za ponižavanjem ?druge strane? što je uzrok?
Davno kod tebe Igniss sam pod drugim imenom (ok, mislim da se napokon moram registrirati) = zamijenimo rije? ?muškarac? u ovakvim pamfletima kao njezin, riječju ?crnac?, ?čidov?, ?psihološki bolesnik?, ili??žena? i onda se ta ?rasko?? teksta vidi u punom sjaju.
Uvredljivo. Bolno. Ružno. Zašto ?
Največi užas nije ona (bila bi samo naša u okolici ZG-a nervozna, nadrkana ženska koju svi izbjegavaju) nego MOGUĆNOST da takve osobe imaju priliku čiriti svoj osobni jad i trovati okolinu.
@Anđelka: dobro rečeno
Novi post: Kako izbječi kronični Jednoitis?
“Sama pala, sama se ubila”, kaže izreka, mada je jasno da je to izrazito muški način gledanja na stvar. čao mi ipak žene, mada se očito sama upropastila. Ne uživam u ničijoj nesreći, ćak ni kad su je ljudi sami izazvali.
Imam znanicu, nešto preko ćetiri banke, rastavljena, bez djece, živi sama, ima svoj posao i svoj stan, ima frajera koji ju hoće oženiti, ali ona veli – ne ću, probala sam jednom, i nije radilo. Djecu očito ne ću imati, što da si onda stavljam neke okove oko nogu. žena puno putuje, čita, ide na fitness, ide na koncerte i u kazalište, druži se s ljudima, muškarci joj nisu mrski (a bogme ni ona njima …). Dakle, žena odabrala svoj život i zadovoljna je s time, ne prodaje nikakvu feminističku priču za javnost a onda kod kuće plaće.
Ali ova Ms. Jones, to je stvarno jad, tim više što cijelo vrijeme sere kako je kiselo gro?će koje nije uspjela dohvatiti …
Jako dobro sumirano.
Novi post: Stvarno? “I muškarci imaju biološki sat”