Penis kao oružje masovnog uništenja

“Sirena”, Allison Schulnik

Kada sam bila u čestom razredu osnovne, moja prijateljica Julija (izmišljeno ime) rekla mi je preko telefona da je upravo izgubila svoju nevinost sa susjednom koji ju je pronašao doma kako sama plaće zbog prekida. Bila je kod kuće i plakala kada je pokucao na vrata i ona ga je pozvala unutra. Sjedili su zajedno na kauču gdje ju je tješio i onda ju je tamo izjebao. Bilo joj je 11 godina. Njemu je bilo 19.

Koliko se mogu sjetiti i vjerovati svom sjećanju od prije 17 godina, sjećam se da je Julija zvučala ambivalentno, pomalo iznenađeno i pomalo nesigurno. Nije se činila uznemireno ili kao očamuženi zombi. Kada sam je upitala je li se željela seksati s njim, njezin odgovor bio je neodređen. Nije mi rekla detalje i nisam je pitala, najviše zato što sam bila 12 i djevica, i nisam mogal zamisliti kako bi izgledalo takvo iskustvo. Možda sam pitala je li bio sladak. Mislim da je rekla da je bio visok.

U našem društvu, prepoznajemo ovaj čin kao silovanje, čin nasilja koji je u svim svojim varijacijama (na spoju, od stranca, nasilno, analno, oralno grupno) prihvašen kao najgora moguća stvar koja se može dogoditi ženi – gora od ozbiljne prometne nesreće, dugog razvoda ili smrti roditelja. Najčeščešće se poistovječuje s ubojstvom. Razara život i uništava dužu. Ako si žena, nikada ne možeš nastaviti naprijed od silovanja; možeš samo “naučiti” živjeti s tim, slično kao s iznenadnom sljepoćom ili paralizom. Ako te ne uništi, u najmanju ruku će te zauvijek promijeniti na gore. Ovo je jedina dopuštena istina o silovanju. Nema alternativa.

U svojih osam godina kao prostitutka, bila sam seksualno zlostavljana relativno malen broj puta. Na primjer, dva različita muškarca su me pritisnuli dolje i penetrirali bez kondoma, jednom vaginalno, a jednom analno. Prvi put je bio gotov toliko brzo da sam bila previše šokirana za ikakvu reakciju. Izvukao ga je vani da svrši poslije možda čast ulaza, poput zeca. Nije boljelo. U tom trenutku sam davala takozvanu senzualnu masažu, što je značilo da nije postojao nikakav implicitni dogovor za išta osim možda masturbacije rukom. Imala sam 22 godine.

Nakon što je otiči, pomalo sam postala bijesna. Ono što sam htjela nije bilo da ode u zatvor ili se suoči s nekakvom tjelesnom kaznom; htjela sam šansu da se derem na njega, verbalno ga spustim zato što je odučio da me može iskoristiti, drugo ljudsko biće, kako god želi i bez posljedica – što je na kraju i točno ocijenio. Htjela sam da se osjeti osramoćen.

Onda sam večinom zaboravila na to. Nisam prestala raditi. Nisam prestala uživati u seksu.

“Nisam mislila da je to najgora stvar koja mi se ikada dogodila,” piše Jenny Diski o tome kakda ju je u dobi od 14 godina silovao stranac. “Bilo je to jako neugodno iskustvo, boljelo je i osjećala sam se uhvašeno u zamku. Ali nisam imala osjećaj da sam posebno povrijeđena silovanjem, ništa više nego što bih bila bilo kojim drugim napadom na moju osobu i slobodu. 1961. nije išlo bez pogovora da je biti penetrirana protiv svoje volje spiritualno ubojstvo.”

Odbijam zvati bilo koje od mojih loših seksualnih iskustava silovanjem dijelom zato što je njihov utjecaj na moj razum i zdravlje bio beznačajan u dugom roku. Iako feministi već desetlječima kritiziraju način na koji neke žene “ne kažu da je to silovanje”, njihovi napori da označe silovanje kao potresnu internu krizu samo pogoršavaju problem. Pod tom definicijom, moja silovanja nisu dovoljno ozbiljna da se računaju. Nazvati ih silovanjima zvuči previše samo-omalovažavajuče. čini mi se kao ulaznica u klub u kojemu mi nije mjesto, ispunjezin pacijentima s PTSP-om i djevojkama koje plaću u snu i ne mogu spavati noću. Automatski implicira razinu emocionalne štete koja se nije dogodila.

Druga prigoda (i dalje tijekom mojih dana kao masažerka) s klijentom ostavila mi je analnu ozljedu i akutnu bol s kojom sam pokušava živjeti godinu dana prije nego sam se predala i otiči na operaciju. Ljudi često dobivaju analne fisure, i mnogi ljudi koji nisu nikada bili silovani idu na isti zahvat kao i ja. Koštalo me 10 000 dolara i bila je dobra odluka. Svih slijedečih godina, uspijevala sam ponovno vršiti veliku nuždu bez plakanja. Moja doktorica, sitna, stara čidovka vedro mi je objašnjavala kako ću sasvim sigurno opet dobiti fisuru kada – za nju nije postojalo “ako” – rodim dijete. Sviđala mi se bez obzira na svoj pristup centriran na trudnoči. Imala je instrumente i mjerače koje mogu opisati samo kao medicinska dilda, i moljela sam je da ih ne stavlja u mene, ali morala je zbog dijagnostike. Kada je došlo vrijeme za moju operaciju, mama me odvezla u bolnicu i brinula se za mene sljedeči vikend, kada sam hramala po stanu u medicinskim mrežastim gačicama koje su pridržavale vatu uz moju guzu kako bi upile krv. Nije nikada pitala zbog čega mi je bila potrebna operacija.

U činu koji me i dalje mistificira, opet sam se srela s tim klijentom otprilike mjesec dana poslije prvog susreta. To je bilo vrlo užurbano vrijeme u gradu i skoro sve sobe su bile zauzete, tako da smo se našli u najprljavijem hotelu koji sam ikada posjetila. Imao je samo jedan prozori? i jedan ručnik za ruke u kupaonici. Nisam ga optužila za išta u prošlosti i on nije prešao nikakve granice. Ništa se nije dogodilo.

Poput Jenny Diski, “više mi se gadio moj silovatelj nego što sam se osjećala posramljeno ili kao da sam nešto izgubila.” Silovanje kao takvo bilo je sitnica u usporedbi s onim poslije, što je stvarno bio problem i prekid mog života bez boli. Ali to što je učinio, njegova nesposobnost da to prizna ili se ispriča – “Od tebe ludim”, rekao mi je nakon što je poderao moj anus – učinila me moćnijom od njega. Imala sam nešto što on nikada neće znati: koliko mi se patetičan i jadan činio, i koliko je malo imao mogućnosti povrijediti me na ijedan važan način.

***

Ideja da bi mogle postojati drugačije emocionalne reakcije na silovanje nije popularna. Sva silovanja su jednako traumatska i svi koji sugeriraju drukčije su označeni kao “opravdavatelji silovanja”. Neoprostivo je javno propitkivati mitologiju statusa silovanja kao uništenja svake žene koja ga proživi. Camille Paglia, koja je bila napadnuta sa svih strana zbog svog mišljenja o silovanju (i drugih stvari), rekla je da je “silovanje vrijedno bijesa, ali da smatra da su propaganda i histerija oko silovanja jednako vrijedne bijesa”. Nikada neću zaboraviti njezin intervju u Spinu, gdje je s čitateljima podijelila priču poznanice koja je bila silovana i pronašla psihološko savjetovanje mnogo štetnijim nego korisnim zbog nesposobnosti da je usmjeri oporavku. “Cijeli sustav je dizajniran da se osjećaš unakaženom i oštečenom do kraja života,” rekla je Paglia.”Od toga se osjećala još gore.”

1998. godine, spisateljica Fay Weldon sugerirala je da, iako je silovanje užasan i ozbiljan zločin, nije sam po sebi “najgora stvar koja se može dogoditi ženi”. Objasnila je ovo dodatkom da “naravno, ako si čiva, sigurna i neoštečena poslije toga”, ali svejedno se suočila s nevjerojatnom količinom uvreda i optužbi. Povrijedila je sve žene svojim “ekstremno opasnim” komentarom, otečala je ženama “izlazak” i “pričala je gluposti”. Nadam se da je barem meni dozvoljeno reči da moja silovanja nisu ni izbliza najgore stvari koje su mi se ikada dogodile. Nisu čak ni u prvih pet najgorih. Nisu najgore što mogu zamisliti da bi se moglo dogoditi meni ili bilo kojem čovjeku. Naravno, mogu zamisliti silovanja mnogo gora od mojih, ali ideja da bi mogli postojati “stupnjevi silovanja” također nije popularna.

Iako neki feministi tretiraju “silovanje = uništenje” kao svetu kravu, ideja da me muškarac može uništiti svojim penisom čini mi se kao najpotpuniji izraz starinskog ženomrzstva na svijetu. Zdrav razum nam nalaže da je mnogo opasnije inzistirati mladim ženama da ih je slomio neželjeni seks nego predložiti da svejedno imaju sretnu, zdravu i seksualno ugodnu budućnost ispred sebe unato? seksualnom napadu. Weldon je došla do istog zaključka kada je rekla da “definirati to kao nekakav posebno grozan zločin moglo bi biti kontra-produktivno”.

Slično tako, Germaine Greer je ustvrdila “nisu žene te koje su odredile da je silovanje tako užasno, već muškarci. Jedino oružje koje vrijedi u slučaju silovanja je penis, koji je konceptualiziran kao razoran.” Kada odbijemo prihvatiti mogućnost da bi silovanje za ženu možda moglo biti nešto manje od tsunamija emocionalnog i mentalnog razaranja, uspostavljamo fantaziju apsolutne muške moči i apsolutne ženske ranjivosti. U osnovi, klanjamo se tradicionalnom vjerovanju da ženinu vrijednost, samopoštovanje i mogućnost funkcioniranja unutar društva određuju jedino kako seksualno koristi svoje tijelo.

što objašnjava tako ekstreman pristup od inače progresivnih ljudi? Možda ih motivira odbijanje našeg društva da se pozabavi silovanjem s toliko čara i podrobnosti koliko bi moglo. Forenzička evidencija prolazi bez testiranja, optužbe za silovanje (posebno optužbe seksualnih radnica) se ne shvaća ozbiljno i žrtvama silovanja uskraćena je hitna kontracepcija. Diskusije o silovanju uvijek iniciraju žene za žene, dok se od muškaraca ne očekuje govoriti ili misliti o ovom zločinu jer ih, kao i druge nasilne zločine, čine znatno češće.

Ali naša kultura ne može se pozabaviti sa silovanjem s jasnoćom koju tema zaslužuje jer se i dalje ne možemo pozabaviti seksom s jasnoćom koju zaslužuje. Ideja da je silovanje aseksualni čin nije to nimalo poboljšala, ni neće. Kako aktivistica i spisateljica Wendy McElroy ističe, “za silovanje može biti jednako puno motiva kao i za ubojstvo i druge nasilne zločine.” Inzistirati da se kod niti jednog silovanja ne radi o seksu, već individualnom muškarcu koji čiri patrijarhalni mandat i teror tako što demonstrira svoju “moć” nanosi nam svima štetu.

Ovo otužno stanje stvari trebalo bi potaknuti iskren razgovor, ne sprječavati ga. Ne bismo trebali tako očajnićki pokušavati uspostaviti ozbiljnost silovanja da stigmatiziramo inteligentan razgovor o njemu. Iako se žrtve pljačke mogu osjetiti tužno i uznemireno poslije svojih napada, ne očekujemo od njih da godinama pohađaju terapiju i da se do kraja definiraju kao “preživjeli pljačke”, pa ipak i dalje prepoznajemo da je oružana pljačka ozbiljan zločin.

Aktivisti koji se i dalje drže opisa silovanja kao ultimativnog horora shvaćaju nijanse kao priejtnje. Misle da, ako se prihvati da silovanje nije najgore moguće ljudsko iskustvo, postat će još češće ili prihvašeno. Nema nikakve racionalnosti iza ove paranoje. Nemam probleme s osjećanjem bijesa, simpatije i suosjećanja kada ćujem o silovanjima drugih žena, iako to ne osjećam za svoja. Nikada nisam pomislila da bi nečije tuđe silovanje trebalo proči bez suđenja, iako nisam nikada optužila muškarce odgovorne za moje, kao što nisam pomislila ni da bi silovanje trebalo ozakoniti ili učiniti manje kažnjivim zato što se ja nisam raspala od njega. čak je i Paglia, koja je kritizirala histeriju silovanja, rekla da bi “rado pronašla počinitelja i kaznila ga noćem”. Skepticizam o priči univerzalnog užasa poslije silovanja nije isto što i oprost.
…
Ljudi koji ponavljaju verziju da je svako silovanje isto misle da pomažu, ali pomaganje ne znači izmisliti ogromnu bol tamo gdje je nema i onda se poistovječivati s njom. Istina koja se trenutno ne uklapa u našu društvenu priču je da žena može biti silovana i nastaviti sa svojim životom, čak i imati daljnje romantične i seksualne odnose bez savjetovanja, te neće stalno razmišljati o tome ili se smatrati drukčijom ili misliti o sebi kao “preživjeloj”. A po našoj skripti, žene jednostavno nisu dovoljno snažne za podnošenje toga. Od žena se očekuje da ih to uništi i da nastave postojati samo kroz izuzetan napor i pomoć, te da zauvijek ostanu “preživjele” (mnogo više emancipira nego “žrtva”). Silovanje nam određuje bića zato što naša bića i dalje potječu iz naših seksualnih povijesti.

Dok su muškarci glavni provoditelji tjelesnih napada, isto tako su i glavne mete, a od njih rijetko očekujemo da budu emocionalno oštečeni napadom – i seksualnim i ne-seksualnim. Iako postoji malen porast svijesti o muškim žrtvama silovanja, to je i dalje crna rupa u večini diskusija. Silovanje u zatvoru je istodobno i nacionalna epidemija i nacionalna ćala. Iako taj pogled ima veze i s rasizmom, večinom dolazi iz opće antipatije prema [bilo kojem obliku] muške patnje. Ta razlika naglašava seksizam iza našeg shvaćanja ženskog silovanja (ta fraza je potpuno redundantna, s obzirom na to da je silovanje uspješno redefinirano kao “muška agresija protiv žena”). ženama su potrebi centri za rješavanje kriza, udruge, poticaji, marševi i klanjanje zbog proživljene traume, no muškarce nitko nikada ne spominje.

Julijino i moje prijateljstvo opustilo se s godinama. Njena majka je dobila rak i pobijedila ga. Julija je bila popularna u srednjoj školi i imala nekoliko ozbiljnih veza. Išla je na faks blizu svoje kuće i igrala nekoliko sportova. činila mi se sretnom, no moje neznanje o njezinom unutarnjem životu moglo bi biti shvašeno kao dokaz njezine emocionalne boli. Možda je iznutra bila korodirana i očajna, trajno oštečena. Možda smo se s vremenom udaljile zato što ja s 12 godina nisam bila puna suosjećanja kada mi je pričala o tom danu na kauču.

Ili je možda bila stvarno sretna i uspješna kao što sve upučuje.

A što je s mojim silovanjem? To je bio još jedan incident na poslu kojeg još nisam navela. Klijent kojeg sam vidjela već nekoliko puta i koji mi se sviđao – opet je bila masaža u pitanju – rekao je da želi samo staviti kondom i da mu sjedim u krilu, kako bismo bili blizu. Pomalo sam se složila i onda je stavio svoje ruke na moje kukove i ušao unutra. Opirala sam se ali me držao na mjestu, uhvatio me i držao u rukama. Rekla sam mu “ne” i “prestani”, ali nije odgovarao. Počela sam plakati i onda me pustio. Nije bilo nikakvog nasilja. Nisam ga se bojala i nije me boljelo, ali je bilo užasnije od drugih zbog osjećaja izdaje.

Pobjegla sam u kupaonicu i zaključala vata. Pokucao je i pitao me da izađem. Pitao je što nije u redu. Iznad slivnika je bilo veliko ogledalo i u njemu sam promatrala kako plačem sve dok nisam napokon sjela i smirila se. Pokušala sam mu mirno reči da sam u redu, ali da bih ga molila da ode. On nije htio. Koliko god sam ga molila, jednostavno je odbijao. Morala sam izači iz kupaonice i biti s njim, dati mu da me zagrli i drži za ruku kako bi me utješio. Morala sam igrati ulogu ljubavnice koja je doživjela nekakav čivčani slom ali je dopustila da je utješi stariji muškarac.

To je bio najgori dio, mnogo gori od samog silovanja. Bilo je groteskno i odvratno iskustvo kada sam morala glumiti i zamijeniti svoju realnost zbog nečijeg hira.