Stvarno? “Svaka treća žena u Hrvatskoj je ?rtva nasilja”

T-Portal nam je nedavno donio intervju s Nevom Tolle, koordinatoricom Autonomne ženske mreže. Kako je danas 25. studenoga, Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, čini mi se da je to dobra prilika ra?čistiti neke stvari. Krenimo redom:

Uistinu zabrinjavajuća brojka. No je li ona realna? Uzevši u obzir našu patrijarhalnu sredinu, moguće je da gća. Tolle čak i podcjenjuje broj žrtava. Odlučio sam ga provjeriti sljedečim postupkom:

1A: Pronađimo broj kaznenih djela seksualne prirode u RH u prošloj godini

Godišnje izvje?će MUP-a za 2012. godinu na stranici 24 donosi nam točne podatke:

Zbrojimo stupce “Prijavljena” i “Naknadno otkrivena” za kategorije “Silovanje”, “Pokušaj silovanja”, “Bludne radnje” i “Ostalo”. To obuhvaća svaku moguću vrstu zločina seksualne prirode, od silovanja pa do pipanja, nepristojnog pokazivanja spolnih organa i seksualnog uznemiravanja (iako je u toj strukturi najekstremnijih zločina kao što su silovanja i pokušaji silovanja naravno najmanje, tj. oko 20%). Dobivamo brojku od 577 takvih kaznenih djela u 2012. godini.

Zbog jednostavnosti, pretpostavit ću da su sva ta kaznena djela:
a) počinili muškarci na štetu žena (dakle, pretpostavit ću da nema homoseksualnih silovanja, žena koje su seksualno napastovale muškarce, zlostavljana su isključivo djeca ženskog spola, itd.),
b) da su sve prijave istinite, tj. da ne postoje lažne prijave za seksualno nasilje, te
c) da je svaki zločin jedna nova žrtva, tj. nema ponavljanja zločina nad istom ?rtvom.

1B: Pomnokad broj kaznenih djela multiplikatorom

U paketu sa svim tvrdnjama o zločinima seksualne prirode dolazi i tvrdnja da žrtve rijetko prijavljuju zločin zbog srama, manjka podrške okoline i sličnih faktora. Koliki je stvarno taj multiplikator ovisi o raznim faktorima

Libela.org, jedna od najekstremnijih feminističkih web stranica kod nas, navodi da na svako prijavljeno silovanje dolazi još 15 do 20 neprijavljenih. Teško je zamisliti iti jedan zločin, od prijetnji pa do kraće, gdje se prijavljuje samo 50% zločina (na svaki prijavljen još jedan neprijavljen), a kamoli 6%. čak ni korupcija nije toliko skrivena. Ovo je vrlo ekstremna pretpostavka ali dobro, pretpostavit ćemo da se zapravo događa 15 puta više seksualnih zločina nego što ih je prijavljeno.

Misli li Libela.org samo na silovanje, ili i na blaže zločine poput, pipanja, nepristojnog izlaganja, seksualnog uznemiravanja i sl.? Izači ćemo im u susret i pretpostaviti da SVIH seksualnih zločina (a ne samo silovanja, koja čine 20% seksualnih zločina) uistinu ima 15 PUTA više nego što je prijavljeno. To nam daje ovu jednadžbu, gdje je X hipotetski broj i prijavljenih i neprijavljenih seksualnih zločina koji su se dogodili u jednoj godini:

X = 577 x 15
X = 8655

1C: Pomnokad multiplicirani broj kaznenih djela prosječnom životnom dobi

Prosječni životni vijek Hrvatice je 80 godina. Razdoblje od 80 godina predstavlja jedan cjelokupni presjek društva, u kojemu se u potpunosti izmijenila barem jedna generacija žena i time tijekom svog života u tom dobu imala priliku biti ?rtvom nekog seksualnog zločina.

8655 x 80 = 692 400

Dakle, imamo hipotetskih 692 400 seksualnih zločina na području RH tijekom životnog vijeka jednog presjeka (nekoliko generacija u raznim životnim stadijima) hrvatskih žena.

U Hrvatskoj prema popisu stanovništva 2011. ima 2.218.554 žena.

692 400 / 2 218 554 = 31%

31%. To je i dalje manje od 34% koliko tvrdi gospođa Tolle. A da ne zaboravimo, udio od hipotetskih 31% žena koje su tijekom života bile žrtvama nekog seksualnog zločina uključuje sljedeće velikodušne pretpostavke:

a) da su sve seksualne zločine počinili isključivo muškarci na štetu žena (dakle, pretpostavit ću da nema homoseksualnih silovanja, žena koje su seksualno napastovale muškarce, zlostavljana su isključivo djeca ženskog spola, i sl.),
b) da su sve prijave istinite, tj. da ne postoje lažne prijave za seksualno nasilje,
c) da je svaki zločin jedna nova žrtva, tj. nema ponavljanja zločina nad istom ?rtvom,
d) da zapravo ima 15 PUTA više SVIH seksualnih zločina nego što je prijavljeno

I unato? svim tim oblicima “pomoči” (zabilježeni brojevi su direktno i indirektno povećani oko 30 puta ili 3000%), stvarni podaci i dalje ne mogu stiči takve stratosferske procjene kakve iznosi Neva Tolle.

Zbog obzira prema žrtvama i manjka prostora ne želim ovdje špekulirati koliko stvarno ima seksualnog nasilja, ali iz gore izloženoga znam da ga sigurno nema toliko da bi ga tijekom života moglo iskusiti 34% žena. Neva Tolle ili besramno laže ili se ravna po falsificiranim podacima. Sramotno je da predstavnica jedne organizacije koja dobiva 90% svojih sredstava od države, ćupanija i gradova koristi proračunska sredstva za čirenje očitih neistina.

Ovakav parazitizam na boli pravih žrtava i predstavlja pljusku u lice svakoj ženi koja je stvarno bila silovana. K tome još svoje neistinito predavanje nazvati “Istina je. Zašto ćutite o tome?” je stvarno drsko, bez ikakve trunke morala ili obzira.

33.33% žena je doživjela nasilje od sadašnjeg ili bivšeg partnera? Dobro, idemo pogledati:

Stranica 58 navodi da su 2012. prijavljena 622 slučaja nasilničkog ponašanja u obitelji, te naknadno otkrivena još 162, za ukupno 784 slučaja nasilničkog ponašanja u obitelji godišnje.

Primjenimo istu formulu, pretpostavimo da je a) svo nasilničko ponašanje u obitelji uvijek od muškarca prema ženi, b) pretpostavimo da je svaki slučaj nova ženska žrtva, c) prihvatimo opet ekstremnu pretpostavku da stvarnih slučajeva ima 10 PUTA više nego zabilježenih u MUP-u (izvor: Sigurno mjesto, ženska soba), te d) da nema lažnih prijava. Evo jednadžbe:

X = 784 x 10
X = 7840 hipotetskih slučajeva nasilja u obitelji u jednoj godini

7840 * 80 = 627 200 hipotetskih slučajeva nasilja u obitelji u 80 godina (jedan presjek nekoliko generacija svih žena u Hrvatskoj)

627 200 / 2 218 554 = 28%.

Dobivamo hipotetskih 28% vs. 33% – naravno i dalje uz sljedeće velikodušne pretpostavke:

a) da je svo nasilničko ponašanje u obitelji uvijek od muškarca prema ženi,
b) da je svaki slučaj nova ženska žrtva,
c) da je stvarnih slučajeva 10 PUTA više nego onih zabilježenih u MUP-u, te
d) da nema lažnih prijava

I unato? svim tim oblicima “pomoči” (zabilježeni brojevi su direktno i indirektno povećani oko 30 puta ili 3000%), stvarni podaci i dalje ne mogu stiči takve stratosferske procjene kakve iznosi Neva Tolle.

Koliko je to čak i 28% zapravo vjerojatno? Evo jedne usporedbe za perspektivu.

Uzevši u obzir da je u cijeloj Hrvatskoj u 2012. bilo ukupno 2438 prijavljenih i naknadno otkrivenih kaznenih djela protiv života i tijela (dakle, od ubojstava do nanošenja lakših tjelesnih ozljeda), nekako mi je teško povjerovati da se paralelno s tim odigrava još i tri puta više slučajeva u kojima muškarci vrše nasilje nad svojim partnericama. Također je zanimljiva i pomisao da grupa ovih 33% žena koje su pretrpjele fizičko nasilje ne moraju biti istih onih 34% koje su pretrpjele i seksualno nasilje. Kada bi se te dvije kohorte ne bi savršeno poklapale, ispalo bi da je više nego svaka druga žena bila žrtva barem jednog nasilnog ili seksualnog zločina tijekom svog života, što je još apsurdnija tvrdnja od ove dvije pojedinačno.

Ok, samo da ovo ponovim: 60% razvedenih žena ima PTSP zbog psihičkog nasilja doživljenog tijekom ili poslije braka. čak i ako psihičko nasilje nije bullshit kategorija poput ekonomskog zlostavljanja, već vidim da će ovo biti veselo.

Prvo pogledajmo “Statističko izvje?će DZS-a #1467: Razvedeni brakovi u RH u 2011. godini” na stranicama DZS-a: stranica 10 nam kaže da je broj razvoda je manje više stabilan na oko 5000 godišnje. To znači da u Hrvatskoj imamo… recimo, 150 000 razvedenih žena, prikupljenih kroz posljednjih 30-ak godina? Ne znam koliko ih se ponovno udalo, tako da podatak ne mogu sa sigurnošću potvrditi.

U pomoć nam dolazi izvje?će Jutarnjeg lista o popisu stanovništva 2011., koji nam kaže da 5% žena ima bračni status “razvedena”.

0.05 x 2 218 554 = 110 927. Dakle… 111 tisuća razvedenih žena, plus nepoznata količina razvedenih žena koje su se poslije ipak udale pa ih ne obuhvaća ovaj status? Bio sam prilično blizu.

Ako od njih 60 posto ima PTSP, to znači da samo žena koje pate od PTSP-a kao posljedice psihičkog nasilja u braku ili poslije braka ima nevjerojatnih 110 927 x 0,60 = 66 566, tj. 66 tisuća.

Za usporedbu, branitelja Domovinskog rata za koje je registrirano da pate od PTSP-a ima oko 20 500, a to je otprilike tri puta manje. čak i ako prihvatimo da svih cca 35 000 branitelja kojima su odbijene prijave za isti stvarno ima PTSP, i dalje su prilično malena kohorta u odnosu na razvedene žene u Hrvatskoj. Psihičko nasilje u braku ili prilikom razvoda izaziva više PTSP-a nego razorni rat s etničkim či?ženjem? Oprostite, ali ja moram pritisnuti alarm za bullshit.

I inače se često viđaju ovakve nebulozne tvrdnje, ali ovo je jedan od rijetkih puta da ih je netko koncentrirao u baš jedan gust, sluzav članak koji vrvi neistinama. Prijavljujte nasilje ako vam se dogodi i prijavljujte ako znate da se drugima događa, ali nikada se ne odavajte zlonamjernoj histeriji poput Neve Tolle, koordinatorice Autonomne ženske ženske kuće Zagreb. Pravim žrtvama dugujete više od toga.

---

Izvor dijela slike: Novi List

Oznake: nasilje nad ženama, feminizam, nasilje, patrijarhija, bijeli vitezovi, Vijesti, priče sa seksualnog tržišta, statistika, zlostavljanje