Muškarci su u prošlosti preferirali “prave” žene, to znaju i ptice na granu. Današnja popularnost “mršavica” je samo produkt ispiranja mozga muškarcima koje provode mediji u službi sveprisutne patrijarhije.
U ovom slučaju (upozorenje: PG-18), povijest nas vodi u posjet slavnim Pompejima, staro-rimskom gradu kojeg je 79. godine uništila erupcija obližnjeg vulkana Vezuv. Unatoč strahovitom razaranju i gubitku života koje je erupcija uzrokovala, ona je istodobno i pod ohlađenom lavom vjerno sačuvala jedan izrez iz života Rimljana svih slojeva. Erotski murali sa zidova bordela Lupanar dati će nam uvid u to koliko su žene koje su bile smatrane poželjnima prije skoro 2000 godina različite od današnjih. Izvor svih slika su ova dva opsezna članka s Wikipedije. Krenimo s prvom slikom:
Mislim da je došlo do neke zabune. Ova žena mi djeluje prilično slično modernima. Kada sam prije par tjedana gledao nekakav porni? gdje je muškarac svojim jezikom zadovoljavao putenu djevojku, bila je gotovo ista kao i ova: elegantna, glatke kože, vitkog tijela u klasičnom obliku “pje?ćanog sata”.
Dragi čitatelji, oprostite mi ovu pogrešku. Evo konačno malo tipičnije slike žene koja je napaljivala Rimljane, po kojoj ćete moči jasno vidjeti da su seksualne preferencije u to doba bilo znatne različite u odnosu na današnjost:
čekaj, što je sad ovo? Pa ova žena me podsjeća na curu iz Sports Illustrateda koji sam nedavno prelistavao, s tom razlikom što je ona tamo imala na sebi bikini i spuštala se na pijesak na plači, a ne na penis u erekciji.
Kolega, dodajte mi drugu fasciklu. Mora da su tamo ispravne slike. Ah, evo ih:
Ma kakve su sad ovo slike – čekaj, stani sekund. Prebrzo mi ih vrti?, stani sekund. Stani sekund hebote! što ih vrti? tu? Stani! E tako, dobro je:
čitatelji, ne znam za vas, ali ako ovako nastavimo ja ću dobiti erekciju od ovih slika. Prikazane žene me neodoljivo podsjećaju na žene iz stvarnog života koje bih najradije obradio. Očekivao sam da će ovo biti prilično aseksualan prikaz starih mjerila ljepote, sa ženama na koje se moj isprani mozak umoran od nametanja patrijarhalne propagande nikako ne bi mogao napaliti. Umjesto toga, dobio sam…
Ok, predajem se. čini se da su seksualne preferencije u vezi ženskog tijela u rimsko doba ipak bile gotovo identične današnjima. Sviđao im se BMI oko 20.5, odnos struka i kukova oko 0.7, te asortiman sitnijih tjelesnih obilježja koji odražava simetriju ljudskog tijela i ukazuje na plodnost i dobro zdravlje. No mora biti i pokoja drugačija…
Pogledajte samo koliko mi je trebalo napora za pronalazak donekle “punije” žene, koja je i dalje mršavija od prosječne žene danas. Je**? to (doslovno).
Oprostite, moram posjetiti kupaonicu. Ne, sve je u redu, zašto pitate? Adios! 
Oznake: slike, kiparstvo, Rim, seksualne preferencije, percepcija tijela, debljina, anoreksija, seks, patrijarhija, umjetnost
Znači rasteže? ga kao gumicu. Ja apstiniram ve? 15 dana jaja će mi eksplodirat.
Ovisi o vremenu. ?to se ovog posta tiče, to je bilo samo figurativno.
častitam na 15 dana, mislim da je dugoročno to zdravo za erekciju (Iako ne nužno svima), a tijelo će se riješiti viška kada bude trebalo.
A gdje je tu ljubav 😉
Nema je, ovo nije post o tome. Ovo je post isključivo o tome na ?to se muškarcima diže 😛
E sad….
Ovo štima jednim dijelom. Zašto ?
Da, slažem se, debele žene imaju pravo na sreću ali imaju i obvezu ne čuditi se što nisu u fokusu muške pažnje.
Godine, broj poroda, ovo, ono = nije razlog. Uvažavam isključivo bolest (fiz/psih), ali ni tada ne mislim da se ima pravo na očekivanje…brutalno, ali je istinito (kao i mnogo toga u životu):
ALI !
Poželjne žene ovdje na slikama nemaju nikakve veze s večinom manekenki koje se danas ženama daju kao isključivo poželjno tijelo.
O tome se radi !
Da se žene s cca kon brojem 40 tjera da se osjećaju kao monstrumi.
Razumije? li razliku ?
Meni sa 40g i BMI od 19 je to smiješno, ali djevojci od 17 to je pitanje čiv/smrti, u smislu poimanja sebe.
I tu se stvara rascijep u glavi, odrastaju nesigurne, sj* i vama muškičima rade srnj* što vi prepoznajete kao potrebu za kretenskom igrom.
A tamo negdje, davno, davno u njezinoj glavi se označila kao nepoželjna jer je bila “pje?ćani sat” s oblinama u dobu koje velića androgene žene.
I taj “lom” liječi.
Ovako, onako, najčešće s najgorim efektom. Ali opet, ovisno o kvaliteti karaktera.
To je ono ?to ne možete razumijeti.
Nije bitno što se sviđa muškarcima u stvarnom životu.
Bitno je što se prodaje kao poželjno tijelo. I tu nastaje lom.
A taj lom ima efekte dugo, dugo.. kao kamen bašen u jezero….
I stvara sve dublje valove i sve gora poniranja kod tih žena. Neke su ćalterice, direktorice, same, u braku, bičeste, nježne… Nije bitno, bitno je da je očekivanje društva i ono što su mislile da imaju stvorilo taj bijesni rascijep…
Eto, malo iskustva iz struke i seansi/susreta koje ćujem…
@Pametno Zensko
Ne, nisi u pravu.
Mi muskarci ne samo da možemo razumijeti, nego doista i shvacamo da ono zensko tijelo koje se muskarcima doista dopada je vrlo razlicitio od onoga kojeg zenski/modni magazini namecu djevojkama i zenama kao pozeljno. Ali, koliko mocnih editora koji odredjuju sadrzaj i izgled tih casopisa su heteroseksualni muskarci? Vjerujem, vrlo malo.
Necu poricati da su i neke manekenke vrlo lijepe. To nisu one koje se vidjaju na haute couture dogadjajima jer su to tek skeletonske vjesalice za odjecu. No, recimo, modeli iz Victoria Secret ili iz Sport Illustrared Bikini Issue su vrlo lijepe i pozeljne djevojke, ali daleko od toga da su to jedine pozeljne djevojke.
Vecina muskaraca voli djevojke sa figurom pjescanog sata. Vjerujem da niti jedan heteroseksualan muskarac ne bi rekao za jednu Sophiu Loren, Raquel Welch, Jayne Mansfield, Sofiu Vergaru, Christinu Hendricks ili Kat Dennings da su ruzne ili da im obline lose stoje. Ne, upravo suprotno. Muskarci jako vole obline, ali uz uvjet da se ispod 36C grudi nalazi struk od 24-26 incha, a ne struk jednakog ili cak i veceg opsega nego grudi.
Tu i tamo se ponekad na ulici može vidjeti ovakva zena: obline, ali ne pretilost. Pa kad se jos odjene u neku lijepu zensku odjecu, dakle ne traperice/tenisice/hlace, i kad se drzi i ponasa kao zena, a ne kao gruba karikatura muskarca, onda jednostavno odise zenstvenoscu i putenoscu. Malo koji muskarac ce proci pokraj nje a da ju ne primjeti.
Glumice koje sam gore naveo su imale dobre gene za takvu gradju, pa su to onda nadogradile vjezbom, zdravom prehranom, dobrim odjevanjem, kozmetickim tretmanima itd. To nije dostupno svakoj zeni danas, ali, zapravo, niti nije neophodno jer ono sto je muskarcima privlacno je uveliko pod zenskom kontrolom: ne budi debela i imaj prijatan karatker.
To je kao u onoj prici o grupi planinra koji naidju na medvjeda koji ih onda pocne ganjati. Ne treba biti brzi od medvjedaš dovoljno je biti brzi od onog najsporijeg planinara. Dakle, ne nova Raquel Welch, ne novi model za VS, nego, samo, ne budi debela.
No, ocito, to je danas previse za ocekivati. Ovdje gdje ja zivim je sve puno djevojaka koje za razliku od tvojih 40 godina i BMI od 19 imaju 19 godina i BMI od 40 i koje onda pisu gluposti kao sto su:
– I am not fat; there?s just more of me to love.
– I am curvy and fabulous
– I need a man; no boys need apply.
– Svi smo mi lijepi na svoj nacin.
– This is what a real woman look like.
Da barem ovakav izgled kompenziraju prijaznim, zenstvenim karatkerom? Ali, ne ni to, vec su glasne, vulganre, crass, ponasaju se kao idiotski muskarci zarobljeni u zenskim tijelima.
A ona djevojka koja ipak ima dobar izgled i cuva ga, ta ima toliko puno muskaraca koji joj nude sve i svasta, pocevsi od nekih tinejdzerskih godina pa na dalje, ima toliko puno Beta muskaraca koji oko nje lete kao sateliti u orbiti oko planete, da ima strahovito precijenjno misljenje o sebi. I onda za osvojiti takvu djevojku treba Igra i to vecinom jaka doza kretenske Igre.
Jednostavno, bujanje zenske debljine (heh!) u danasnjem drustvu je jedan od razloga zasto je muskarcima vrlo razborito da nauce Igru.
Točno kao ?to je Vuk napisao, ne smijemo miješati manekenke na modnim pistama i manekenke za softcore pornografiju. Prva vrsta manekenki je namijenjezina izlaganju robe kojoj će se diviti žene i homoseksualni muškarci; druga vrsta menekenki je namijenjezina izazivanju erekcije kod muškaraca. Razlika među njima je vidljiva na prvi pogled.
Druga vazna točka je to da ne postoji demonizacija žena s prosječnim ali ne-manekenskim tijelom. Ne znam koliko je točno konfekcijski broj 40, ali pretpostavljam da bi to odgovaralo odnosu struku i kukova od cca 0.85 i BMI-u od cca 24. Kao prvo, niti jedan liječnik je ne bi prozvao debelom. Kao drugo, vrlo je, vrlo malo muškaraca koji bi takvu ženu nazvali debelom ili je odbili prasnuti (to je puno jači mehanizam prisile od samih riječi). Pogleda za primjer ovu sliku koja ima otprilike takve dimenzije tijela (napomena: PORNOGRAFIJA, PG-18): Candice, Me in my place
Ako to već nije jasno, prasnuo bih je toliko jako da bi prva osoba koja me izvuče iz nje bila okrunjezina kraljem Engleske. No što o njoj misle najčešćešči kritičari “nerealnih, patrijarhalnih standarda ljepote”, dakle feministi(ce)? Pogledajmo:
“Iz feminističke persppektive, uistinu vidim vrijednost u tome da napravimo korak prema “stvarnosti”. Kao obična žena koja je slučajno naletjela na svog dečka kako gleda ovu ženu umjesto da inicira pravu stvar sa mnom…. osjećala sam se još gore jer je to bila sasvim obična žena, ne manekenka. Ako to ona može zadovoljiti, što te onda sprječava da zadovoljstvo potraži? na sljedećem logičnom mjestu… kod normalne žene koja nisam ja? Barem je Playboy toliko nerealan da spada u fantaziju (bez obzira na to slažem li se ja s njom ili ne)”
Dakle, feministice koje nam stalno drve o nametanju patrijarhalnih standarda ljepote vole pornografiju jer ona seksualno emancipira žene. Ne vole “profesionalnu” pornografiju zato što ona stvara nedostižne ideale ženskog tijela. Ali ne vole čak ni pornografiju s “normalnim” ženama zato što su previše dostižne i od nje se boje da će ih njihovi dečki napustiti u korist takvih žena kojih stvarno ima posvuda.
Treća vazna točka. Uzrokuju li modni časopisi, modne revije, te možda i pornografija nekakvu vrstu perfekcionizma, tj. nezdrave težnje nedostižnom kod žena? Za Hrvatsku nemam točne podatke, tako da pogledjamo primjer SAD-a: kako ova stranica tvrdi, tamo 20 milijuna žena barem jednom u životu pati od ili anoreksije ili bulimije. Pri tome ne diferenciramo jesu li samo premršave (ekvivalent pretilosti, BMI 30-40), na granici pothranjezinosti i nemaju potrebne vitamine (ekvivalent obične debljine, BMI 25-30) ili su potpuni kosturi (ekvivalent morbidne pretilosti, BMI > 40), no pretpostavit ćemo otprilike jednaku distribuciju. Kako SAD ima cca 158 milijuna žena, to je 12,6%, ili po 4,2% za svaku kategoriju pothranjezinosti.
Za usporedbu, u SAD-u je debelo (BMI 25-30) 32% žena, pretilo (BMI 30-40) 28%% žena, a morbidno pretilo (BMI > 40) 8% žena. Ukupno je to oko 68.8%. I to je još trenutno stanje, a ne “jednom u životu” kao za gornje podatke! Uzevši u obzir da neki ljudi ipak i smršave tijekom života ili se još nisu udebljali, nagađam da je “jednom u životu” debelo barem 80% stanovnika.
Dakle, debelih žena ima najmanje 5,5 PUTA (550 %) više nego pothranjezinih. Ako išta, meni se čini da je perfekcionizma premalo, a ne previše! Sve dok ovi brojevi ne budu barem jednaki, sve upučuje na to da bismo “pje?ćani sat”, BMI 19-22 i odnos struka i kukova 0.7-0.8 trebali veličati više, a ne manje.
Ali prigovori na idealno žensko tijelo koje danas slušamo nikada nisu usmjereni na perfekcionizam, što bih itekako mogao podržati (pogledaj koliko kritiziram ženski perfekcionizam, koji je ekvivalent muškarca koji bi odbio inače savršenu ženu samo zato što ima BMI 23). Ne. Ti (feministički) prigovori su usmjereni na rušenje ideala kao ideala, tj. suludu pretpostavku da A) ideal ne postoji, ili B) ideal je umjetno stvoren / nametnut nam. To je ono što ovaj post primjerima opovrgava, dokazujuči da ideali dolaze iz biologije, te stoga nije slučajno da su jednaki gotovo svugdje na svijetu, bez obzira na vremenski period ili geografsku lokaciju.
@Vuk
Ne razumijem…
“Vecina muskaraca voli djevojke sa figurom pjescanog sata. Vjerujem da niti jedan heteroseksualan muskarac ne bi rekao za jednu Sophiu Loren, Raquel Welch, Jayne Mansfield, Sofiu Vergaru, Christinu Hendricks ili Kat Dennings da su ruzne ili da im obline lose stoje. Ne, upravo suprotno”
Nije bitno što se sviđa muškarcima u stvarnom životu.
Bitno je što se prodaje kao poželjno tijelo.
Tako to vide mlade djevojke, objasnila sam i zašto…..i što je posljedica.
“Ovdje gdje ja zivim je sve puno djevojaka koje za razliku od tvojih 40 godina i BMI od 19 imaju 19 godina i BMI od 40 i koje onda pisu gluposti kao sto su:”
Da, slažem se, debele žene imaju pravo na sreću ali imaju i obvezu ne čuditi se što nisu u fokusu muške pažnje.
Godine, broj poroda, ovo, ono = nije razlog. Uvažavam isključivo bolest (fiz/psih), ali ni tada ne mislim da se ima pravo na očekivanje…brutalno, ali je istinito (kao i mnogo toga u životu
@Igniss
Ako se dobro sjećam jednog istraživanja, Hrvatska je među debljim nacijama u Europi, a razlog je mislim prilično jednostavan i bijelodano ičigledan: manjak obrazovanja uz kroničan nedostatak novca.
Npr, ako ja za nas 4 hoću napraviti kompletan ručak, ništa spećl, ali kompletan: pileća juhica, 2,3 vrste povrća kao prilog, salatu… to je SKUPLJE nego da odemo na ćevape (barem u mome gradeću) bez konzumacije sokova.
Doma se kuha smeće (govorim općenito) jer su hrenovke jeftinije od meso+mahune npr i eto…. A znanje koje nedostaje je nešto što narušava svako djelovanje i mišljenje.
Zanimljiv clanak sa zlonamjernim naslovom. Nisu odoljeli a da ne pljunu na muskarce 🙂
Zaintrigirao me ovo u podnaslovu: “Muškarci su vizualna bića i smeta im kad primijete da se njihova partnerica zapustila.”
Naslovio bih ga drugacije:
Sto kod zena privlaci, a sto odbija muskarce
@Pametno Zensko
1) Nisu obicni, heteresoksualni muskarci ti koji odredjuju kakve vrste tijela ce zenski modni magazini propagirati kao idealne. Dapace, ono sto je muskarcima doista privlacno je u velikim raskoraku sa onim sto propagira zenska modna industrija.
Zenama bilo koje dobi bi bilo daleko pametnije da vide kakve zene zele muskarci kojima su okruzene u stvarnom zivotu.
2) Debele zene nemaju pravo na srecu. Nemaju ni skladno gradjene zene. Niti bilo koji muskarac. Pravo na srecu ne postoji, tek jedino sanse, ali ne i garancija da se sreca dostigne. Doduse, privlacnije individue ce imati povecanu vjerojatnost da ce to dostici.
.
Svi mi imamo pravo jedino na borbu da ostvarimo vlastito poimanje srece npr. izvrsne romanticne veze sa privlacnim muskarcima i zenama; kvalitetom i kvantitetom bogat seks ili asketski celibat; skakanje iz kreveta u krevet ili visedecenijski skladan monogaman brak; djeca i unuci, ili zivot bez potomstva itd. ? sve ovisno o tome cemu pojedina osoba stremi i sve do one tocke do koje ne ugrozavamo slobodu drugih osoba u drustvu.
Ukratko, svatko od nas ima pravo na zivot, slobodu i potragu za srecom.
Life, liberty and pursuit of happiness.
Nista vise.
Ali, i nista manje.
@Vuk
“1) Nisu obicni, heteresoksualni muskarci ti koji odredjuju kakve vrste tijela ce zenski modni magazini propagirati kao idealne…”
Nigdje to nisam ni rekla.
“Zenama bilo koje dobi bi bilo daleko pametnije da vide kakve zene zele muskarci kojima su okruzene u stvarnom zivotu.”
A znanje koje nedostaje je nešto što narušava svako djelovanje i mišljenje.
” Debele zene nemaju pravo na srecu. Nemaju ni skladno gradjene zene. Niti bilo koji muskarac…”
Imaju. mogu imati. Ali ne dobiju svi.
Naša međudjelovanja i odnosi nas satiru u tome.
Od makro do mikro okolnosti.
Ovo ?to slijedi nije Sveto Pismo, naravno, ali može povući razmišljanje u nekim drugačijim smjerovima…. Možda. Kod nekog.
Znanstvenici su pratili više od dvije tisuće osoba u Britaniji starijih od 50 godina i otkrili da najosamljenije osobe imaju dvostruko veće izglede umrijeti tijekom čestogodišnjeg istraživanja od onih najmanje osamljenih, prenosi list Guardian.
U usporedbi s prosječnom osobom obuhvašenom istraživanjem, oni koji su bili osamljeni imali su 14 posto veči rizik od prijevremene smrti, što znači da je osamljenost dva puta opasnija po život od pretilosti. Siromaštvo je povećavalo rizik od prerane smrti za 19 posto.
Jedno s drugim…. Toliko od mene, pozz
Mi se time samo vrtimo u krug. Evo koja su ključna pitanja ?to se mene tiče:
1. Tko je to “društvo” (koje prodaje ideju poželjnog ženskog tijela)? Koliki udio društva čini A) modna industrija, koliki B) mediji (knjige i novine), koliki C) internet (blogosfere, forumi, društvene mreže), a koliki D) opipljiva interakcija među ljudimaš Kladio bih se da je modna industrija najmanja od svih tih aktera. Dapače, uzevši u obzir da tek jedan mali dio odjeće koju ljudi nose zapravo završi prikazan na modnoj pisti, jednostavno ne vidim kako je to akter A (jer B i C gorljivo promoviraju debljinu, svakako snažnije nego što je manifestacija urođenih preferencija pod D može satirati) dovoljno snažan da bi se moglo reči da se anoreksija i/ili androgenost prodaje pod poželjno tijelo.
Tko ga prodaje? Gdje? Kadaš Kojim intenzitetom? Kakav je odaziv javnosti? Ne vidim argument za to. Reci konkretno tko to čini pa da ga bijemo.
Ako to radi samo modna industrija, ma koliko ona bila utjecajna, to i dalje nije moj problem. Ja kao hetero muškarac ne promoviram anoreksiju. To dokazuje da da standardi ljepote, ako su već iskrivljeni (a nisu, jer modna industrija nije dominantni glas svijeta), nisu produkt ičeg patrijarhalnog. Ako išta, muškarci grlato pokazuju da ih kosti ne privlače ništa više od valova sala.
2. čak i ako društvo uistinu to prodaje, očito mu ne ide. Kao što sam naveo gore, predebelih ljudi ima najmanje 5,5 PUTA više od premršavih, a to je vrlo konzervativna procjena. Stvarna brojka je vjerojatno 10 puta više. To dokazuje da bi bilo pogrešno boriti se protiv promocije anoreksije promocijom debljine (kao što rade mediji i društvene mreže, npr. kroz one članke tipa “morbidno pretila djevojka se hrabro svukla u bikini i pokazala svima”).
3. čak i u SAD-u gdje država kratkovidno subvencionira proizvodnju kukuruza, a kamoli kod nas, iskreno sumnjam da je porcija ćevapa za 4 osobe (4 x 15 kn = 60) jeftinija od domaćeg ručka. Podaci jednostavno ne podržavaju takvu pretpostavku.
Evo ti jedne kalkulacije: Glavica zelene salate košta 4 kn, stručak rotkvica košta 4 kn, 1 kg pilećeg rasjeka (2 batka, krila, zabatka i bijelog mesa s košicom) košta 26 kn[/url], 500g mrkve košta 3 kn, a 530g gračka košta 9 kn. a Pretpostavimo da začini (perčin, sol, ćećnjak) koštaju još 2 kn i pola kg polubijelog kruha još 4 kn dolazimo do ukupne brojke od 52 kn.
Radije bismo imali riblji ručak? 500 g papalina (8,49 kn), poprćeno u 1-2 kn suncokretovog ulja i osuđenih/odma?ženih na 1 kn papirnatih ubrusa. U odnosu na ribu (s istom količinom povrća i začina), uštedjeli smo još 15 kn pa na? zdravi obiteljski ručak sada košta manje od 40 kn.
4. Nitko nije rekao da je debljina jedina opasnost po ljudski život. Ali ako želimo biti fer, onda trebamo usporediti rizik od prijevremene smrti debljine s mršavosti, kao i druge ne-fatalne poteškože koje one uzrokuju u životu i za svoju okolinu.
Ne znam ?to za tebe predstavlja pojam ?modna industrija??
Ne, to nisu samo revije i i modni blogovi, magazini.
To je INDUSTRIJA koja u svojoj proizvodnji ?poželjnog? zarađuje neizgovorljive novce.
Promovira se debljina?
O, zbilja?
šteta što to ?ćupljoglavi? menageri razvoja u npr., H&Mu ne znaju pa da prebace fokus na ?debljinu koja je u večini?, jer zbog ogromnog broja pretilih ljudi, tom logikom, trebali bi namlatiti dodatne češće milijarde profita. Pita? li se zašto to ne čine ?
Valjda nisi ozbiljno mislio da se s prijedlogom tvog obroka može nahraniti 4 odraslih ljudi od kojih su 2 tinejdžeri vučjeg apetita ?
Valjda ne misliš da su ovo cijene prave, zdrave hrane ??
Ako si uzeo kao mjerilo Konz*/Kauf* i ostala srnj stvarno ne vidim po čemu se to antibioticima, E-ovima, višestrukim zamrzavanjem, itd, itd razlikuje od npr ćevapa ??
Valjda si imao na umu da je ta usporedba trebala biti ilustrativna ?
Joj, ti meni nekako s tim predoslovmim shvaćanjem ubije? eventualni čarm svakog komentiranja
Gle, stvarno se ne ćelim svašati s tobom, ali ti si ta koja je iznjela teoriju zavjere da “netko prodaje ideju poželjnog [anoreksičnog/androgenog] tijela” i “da se žene s cca kon brojem 40 tjera da se osjećaju kao monstrumi.” Sorry, ali nisam nimalo uvjeren.
Objašnjezinje za H&M je zapravo vrlo jednostavno: proizvođači odjeće A) nalaze da im je preskupo i previše komplicirano raditi posebne krojeve za takve veličine, i B) Njihovi brandovi su vezani uz bivanje privlačnim: ne žele riskirati da ih se počne asocirati s neprivlačnim ljudima (kao što se dogodilo recimo s Wal-Martom).
Kada proizvođači odjeće izraze preferenciju A ili B, odmah bivaju oštro napadnuti zbog “diskriminacije” jer je danas jednostavno skandalozno i javnosti nezamislivo da se netko ne želi petljati s odjećom za debele. Upravo ono što sam rekao: postoji jak lobi koji promovira debljinu (fat acceptance movement) i valovima zgražanja pokušava nadjačati razumne ekonomske odluke iz prošlog paragrafa.
Naravno, ne misle svi proizvođači odjeće kao ova dva navedena; neki su odlučili da im je to isplativo i ipak uskočili u to područje. To potvrđuje i sama činjezinica da debeli ljudi, čak i morbidno debeli, ipak ne hodaju uokolo goli i bosi. Svoju odjeću su morali kupiti negdje.
Da ponovim pitanje: gdje je ta moćna organizacija koja sili žene da budu anoreksične ili androgene? Kako to radi? I ako postoji, zašto onda ima toliko loše rezultate? Kao što vidimo iz broja debelih, baš bi nam dobro došla. čovjek bi svakako očekivao nešto bolje od jedne industrije koja zarađuje “neizgovorljive novce”.
Nema sad mijenjanja kriterija; rekla si “ručak za 4 osobe”. Ne samo da je navedeno dovoljno za 4 osobe (pa tu ima kilo mesa, kilo povrća i pola kile kruha! Kakva to obitelj može požderati toliko? Ako je malo, slobodno dodaj još kilo neke jeftine biljke, npr. leže ili riže, ili možda zdravog i jeftinog bijelog sira), već će se oni od takvog ručka i puno bolje najesti nego od spomenutih ćevapa u lepinji. Ako usporedi? čiste kalorijske vrijednosti to je neminovan zaključak, a o kvaliteti unesenih kalorija da ne govorimo.
što se cijena tiče, izbor na zagrebaškim trčnicama se slaže sa mnom: u najgorem slučaju su domači izbori skuplji 20-50%. Uzevši u obzir da je povrće vrlo jeftino (meso je to što najviše podiže cijenu obroka), to i dalje ne može probiti cijenu obiteljskog ručka iznad navedenih 60 kn. Ne navodim te izvore kako bih cjepidlačio oko par kuna, već da bih pokazao da zdrava prehrana nije ni izbliza toliko skupa i nedostupna kao što “svi znaju”. Ona ne predstavlja adekvatno objašnjezinje epidemije debljine.
Novi post:
Grupna slika za profil
Novi post: Naj-Beta pjesma na svijetu
Novi post: Je li visina bitna za žene?